Kad zatvorim oči i pomislim na te
Sjećanja naviru tebi me vrate
Palače vidim i obalu dragu
I staricu majku na kućnome pragu.
Boko moja…
Jasna Levanić Rogić stih iz pjesme „Boko moja“

Prof. dr.sc. Zvonimir Janović, naš Bokelj i prijatelj preminuo je blago u gospodinu u četvrtak 20. lipnja 2024. godine u 91. godini života. Oproštaj od Zvonimira Janovića bit će na Zagrebačkom krematoriju u utorak, 25. lipnja 2024. u 13.20 sati. U vrijeme oproštaja, za pokojnog  Zvonimira održat će se  misa-zadušnica u crkvi Svetog Petra u Bogdašićima, njegovom rodnom mjestu. Također popodne istog dana u 18:30 sati u Zagrebu, služit će se misa-zadušnica u crkvi Sv. Luke Evanđeliste u Travnom.

U ovakvim tužnim životnim događajima ostaje nam jedino sjećanje na život drage nam osobe. Uspomene koje je s nama zajedno živio, nose nam utjehu i vječno sjećanje, te ostavljaju trajni pečat da se ne zagube u prolaznosti života. Dragi Zvonko hvala ti na svemu što si učinio za našu zajednicu i našu Boku. Tvoja vedrina, upornost i marljivost služe nam na čast da nastavimo još snažnije čuvati i živjeti našu tradiciju. Počivaj u miru.

Prof. dr.sc. Zvonimir Janović  znanstvenik iz Bogdašića

Hrvatski glasnik rujan 2012.g. Jozo Gjurović

Pripremajući intervju s prof. dr. sc. Zvonimirom Janovićem, mojim prethodnikom,  predsjednikom Bokeljske mornarice u Zagrebu (1991.–2001.), potvrdio sam djelomična saznanja da i naš Zvonko spada u samozatajnu skupinu stručnjaka i znanstvenika, malo poznatih izvan svog profesionalnog kruga. A radi se o vrhunskom stručnjaku, znanstvenom istraživaču i pedagogu, vrhunskom intelektualcu koji se ističe svojim društvenim angažmanom. Svojstvena osobna skromnost, često prisutna u Bokelja, skrila je i od nas što sve stoji iza njegove titule profesora na fakultetu. Interesiralo nas je  kako je iz  malog sela s vrha Vrmca, došao do stručnih i znanstvenih vrhova u Hrvatskoj i svijetu.

  (Sl.1 Prof. Janović za radnim stolom na Fakultetu)

Rodio si se u Bogdašićima 29. listopada 1933. godine i od tamo je krenuo tvoj životni put do Zagreba? Sjećaš li se rodnog mjesta iz svojih dječačkih dana?
            Pamtim puno iz tog uzbudljivog vremena na početku II. svjetskog rata. Živo se sjećam Bogdašića s njegovih 9 uzvisina, koje su se nizale od podnožja pa prema vrhu Vrmca, i obitelji koje su živjele na njima u redu odozdo: Petkovići, Janovići, Maslovari, Brajaci, Marovići, Lukovići, Biskupovići, Brkani, Ciko, Markovići, Baje. Možda je moj đede Stanislav, zvan Stojo, sa svog brijega i uočio našu babu Katu Petković na susjednom uzvišenju. Rođen 1876. godine, bio je markantna osoba, dugogodišnji kapetan sela i 30 godina vijećnik u Kotoru. Imali su tri sina i jednu kći, ali je samo moj otac Josip-Jozo s mamom Anom iz sudbonosnog brijega Petković produžio obiteljsko ime. Don Luka je bio svećenik, stric Gracija je umro bez muških potomaka, a teta Milka se udala za Josipa Radovića s kojim je živjela u Herceg-Novom.

(Sl.2. Đede Stojo s babom Katom)

(Sl.3. tata, mama, brat Stanko i ja u naručju,u Bogdašićima 1934. godine)

            Tada su Bogdašići imali sigurno preko 400 stanovnika, jer ih je na popisu poslije rata, 1948. godine, registrirano 337. Nažalost, prema statističkim podacima 2003. godine, ostalo ih je samo 48, ali se te godine rodilo šestero djece, pa ima nade da selo neće sasvim nestati. Mnogi su se preseli u Tivat, Kotor, Prčanj ili Dobrotu, gdje od oko 1900. godine žive i potomci Boža Janovića – naši poznati vaterpolisti Nikola i Mlađan, koji  su pronijeli ime Janovića daleko izvan granica Boke. Inače, prema podacima, obiteljsko stablo Janovića potječe od 1710. godine, ali je nažalost, u požaru je 1848. godine uništena većina crkvenih knjiga. Neke od naših predaka ipak znamo. Tako je moga pradjeda Luka Janovića, poznatijeg po nadimku Vuko, sudbina odvukla daleko od Bogdašića. Vjerojatno je nadimak dobio kao kršan, stasit i naočit momak, te je kao takav bio zapažen u austrijskoj vojsci i zaposlen u austrijskom konzulatu u Bugarskoj. Našao sam jedno od pisama koje mu je supruga pisala iznenađujuće lijepim stilom i izvještavala ga o zbivanjima u obitelji, premda je bila nepismena pa je morala ići u Kotor da ga diktira gradskom pisaru. Jedna grana obitelji razvila se u Sumartinu, kad je Ivan (Rade) Janović, kao pomorac 1770. godine doplovio do Brača i oženio se mještankom, i osnovao obitelj. Ti su brački Janovići postali poznati brodovlasnici, a zatim i uvaženi liječnici (kao što je bio prof. dr. Špiro Janović). Inače Janovića ima u Poljskoj i Americi, vjerojatno po čestom imenu Jan, no oni nemaju veze s nama.

Prve đačke dane proveo si u Bogdašićima. Kako je to izgledalo?
            Škola je u ono doba imala „mlađi“ i „srednji“ razred. Učitelj mi je bio Ivo Petković, a zatim učiteljica Karmela. Škola je imala jednu zanimljivost. U vrijeme kraljevine Jugoslavije Gracija Ciko je bio zamjenik ministra pošta i kao dar svojoj školi uveo je telefonsku liniju, vjerojatno prvu  u Bogdašićima. Problem je bio u tome što nitko nije imao kome telefonirati, pa je moj stric don Luka nazivao svako malo iz Herceg-Novog, kako linija ne bi bila iskopčana zbog nekorištenja. Škola se nalazi blizu stare benediktinske crkve Sv. Petra. Ta je crkva sagrađena prije XIII. stoljeća i pod zaštitom je Zavoda za zaštitu kulturnih spomenika. Okupljala je mještane i nas đake i unosila u ljudi neki svečani mir. Jedno vrijeme je moj dondo Luka bio njen župnik i obnovio ruševni župni dvor za buduće svećenike. Nakon toga je bio župnik u Kostajnici pa u Herceg-Novom. U međuvremenu sam i ja s bratom Stankom došao u Herceg-Novi i boravio kod strica, pohađajući dva razreda u tada renomiranoj školi časnih sestara.

(sl. 4. Škola časnih sestara u Hercegnovom)

            A onda je počeo rat, Talijani su okupirali Boku i začudo zatvorili školu časnih sestara. Vratio sam se u Bogdašiće, gdje sam završio osnovnu školu. Školovanje sam nastavio u Kotoru, pohađajući prva dva razreda gimnazije, spuštajući se svaki dan niz Vrmac ili preko Mula u Kotor. Uspon na povratku bio je teži i duži, ako nismo imali sreće da nas poveze koji kamion ili neki od rijetkih automobila. Bili smo mladi i veseli, nismo negodovali jer smo bili svjesni da drugih mogućnosti nije ni bilo. Ipak, kad je bilo ružno vrijeme ili je trebalo puno učiti, znao sam prespavati, katkad i nekoliko dana, kodprijateljske obitelji Grego u Kotoru. Pomagao sam im nositi vodu na treći kat za polijevanje vrta i pravog povrtnjaka na terasi usred starog grada. Tako su se ublažavale gladne godine rata.
Poslije rata, 1946., moj otac Jozo, brat Stanko i ja doselili smo se u Zagreb, gdje su nam se kasnije pridružili drugi članovi obitelji. U Zagrebu sam maturirao u IV. gimnaziji.

Kako to da si se upisao na Kemijski tehnološki fakultet, dok su svi drugi jurili na
tzv. „velike“ fakultete?
            Već u gimnazijskim danima sam se zanosio alkemičarima i njihovim pokušajima da kemijskim pretvorbama dobiju zlato. Neki su prijatelji imali male kućne laboratorije u kojima smo podgrijavali našu maštu i isprobavali naše „izume“. A bili su nam poznati i uspjesi istraživačkog laboratorija Plive, čuvene tvornice lijekova, s vrhunskim hrvatskim stručnjacima kao što je bio prof. Lavoslav Ružička, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1939. godine i kasniji nobelovac prof. Vladimir Prelog, koji je proizveo jedan od prvih sulfonamida u svijetu. U svom životopisu spominje i boravak u Boki kad je kao regrut u ondašnjoj kraljevskoj vojsci radio godinu dana u Laboratoriju Arsenala u Tivtu. Sve je to ulijevalo zanos i optimizam, pa se činilo da nam je profesionalna budućnost tu, na dohvat ruke.
Studensko doba mi je bilo lijepo, među ostalim i zbog brojnih Bokelja koji su u to doba studirali u Zagrebu: Tomislav Brkan brodogradnju, Tripo Janović i Stijepo Janković pravo, Mato Orhanović Prirodoslovno-matematički fakultet, Tomislav Talić strojarstvo, Ilija Maslovar ekonomiju, Joško Dabinović veterinu, moj brat Stanko medicinu, a Vasko Lipovac slikarstvo. Dovoljno je bilo na trgu „zafićukati“ Dan odvjetnika kotorskog da se odmah pojavi netko od Bokelja. Diplomirao sam u redovitom roku 1958. na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu i s nestrpljenjem tražio svoje prvo radno mjesto.

(Slika 5. dodjela diplome)

Koje su tada bile mogućnosti da se zaposliš kao diplomirani inženjer kemije?
            Prvotna želja mi je bila da se vratim u Boku. Tadašnji direktor male tvornice „Rivijere“, Ilija Maslovar, bio je mudar pa se u dogovoru s direktorom „Saponije“, Jozom Petovićem, još jednim istaknutim Bokeljom u Hrvatskoj, fuzionirao s tom uspješnom tvornicom sapuna u Osijeku. Ponudio mi je stipendiju još dok sam bio student, ali je Rivijera ipak propala, pa su se planovi izjalovili. Kad sam diplomirao ponudili su mi ugovor za mjesto rukovoditelja proizvodnje u tvornici ribe u Bijeloj i stipendiju za usavršavanje u Zadru. Ali to nije bilo ono što me privlačilo. Postojale su i druge mogućnosti jer je tadašnji državni petogodišnji plan predviđao i industrijski razvoj kemije. No prije toga sam morao odslužiti obvezni vojni rok koji je završio 1960. godine.

A onda si se zaposlio u novoj, 1959. osnovanoj, Organskoj kemijskoj industriji – OKI-ju.
            Upravo tako. U OKI-ju sam započeo svoju karijeru 1961. godine i razvijao se u tada novoj i vrlo modernoj tvornici, izgrađenoj na temelju najaktualnijih američkih i zapadnoeuropskih tehnoloških rješenja. Tvornica je obuhvaćala sedam zasebnih cjelina za proizvodnju mnogih kemijskih sirovina i međuproizvoda te plastičnih masa. U sklopu poduzeća osnovan je i znanstvenoistraživački institut s brojnim izvrsno opremljenim laboratorijima. Taj je institut 1967. godine pripojen INA-i, tako da se njegovo područje rada proširilo na naftu, naftne derivate i prirodni plin. U Institutu sam proveo dvadesetak godina tijekom kojih sam se u optimalnim uvjetima mogao baviti istraživanjima i eksperimentiranjima. Magistarski rad obranio sam 1966., a doktorsku disertaciju 1969. godine pod mentorstvom uvaženog prof. Dragutina Fleša, kasnijeg akademika. Nakon toga sam dvije godine, do 1971., bio na dodatnoj izobrazbi u Sjedinjenim Državama. Godine 1981. sam ponovno boravio u Americi gdje sam se u svojstvu gostujućeg znanstvenika osam mjeseci usavršavao na Sveučilištu Massachusetts. Koristila su mi i kraća studijska putovanja u Freiburg, Wroclaw i Lille. U Institutu sam obavljao i dužnost rukovoditelja Odjela, a zatim pomoćnika direktora za laboratorijska istraživanja od 1974. do 1984. godine. 1982. godine sam izabran za znanstvenog savjetnika, što mi je omogućilo da 1989. budem odmah izabran za redovitog profesora Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije na kojem sam se, uz znanstveni, intenzivno bavio i pedagoškim radom.

U članku povodom proslave 75. godišnjice života i 50 godina znanstvenog rada 2008. tvoj nasljednik prof. dr. sc. Ante Jukić navodi detaljno tvoja postignuća u stručnom, znanstvenom i pedagoškom radu na domaćem i međunarodnom polju, kao i brojna priznanja, npr. nagradu za životno djelo Hrvatske akademije za tehničke znanosti, te članstva u uredništvima stručnih časopisa i u renomiranim stručnim i znanstvenim društvima i institucijama. Molio bih te da se osvrneš na tu bogatu profesionalnu biografiju.
            Moj cijenjeni kolega je u 50 godina znanstvenog rada uračunao i moju disertaciju, koja je bila publicirana, te neke rane radove. No pravi znanstveni doprinosi ostvaruju se dugotrajnim proučavanjem, eksperimentiranjem, analitikom i kritičkim osvrtom, i to uvijek u timskom radu, s brojnim suradnicima. U tome mi je jako koristio trogodišnji boravak u Americi. Glavni fokus mog znanstvenog rada bilo je istraživanje polimernih materijala i poboljšanje kvalitete njihove proizvodnje. Oni su u primjeni i proizvodnji u naglom usponu, pa je 21. stoljeće nazvano i „polimerno doba“, kao razvojni nastavak nekadašnjeg kamenog, željeznog, brončanog itd. doba.
            Misao vodilja mi je uvijek bilo traženje mogućnosti praktične primjene naših istraživanja, pa sam tako sa suradnicima bio autor petero patenata, zatim brojnih studija, elaborata i ekspertiza te voditelj više projekata. Objavljeno mi je više od 140 stručnih i znanstvenih radova, od kojih 70-ak u međunarodnim znanstvenim časopisima. Izdao sam i dvije knjige koje su popunile prazninu u području kemije kojom se bavim.
Mogu biti zadovoljan i sretan da sam imao mogućnosti i povoljne okolnosti da radim ono što volim i da sam postigao rezultate koji potvrđuju da sam bio na pravom putu.

Umirovljen si 2005. godine, ali si radio na projektima i mentorstvima do 2010. Čime se sada baviš?
            Pa zapravo se ni u mirovini ne možeš baš sasvim smiriti. Sređujem svoju bibliografiju, pišem, a konačno imam malo više vremena za kulturna zbivanja i za obitelj. Dok su nam „velika djeca“ Tomislav, Krešimir i Dubravka prezauzeti poslom, svojstveno današnjem stilu života, dotle nas unuci, pogotovo oni manji, Ana i Cvijeta, sve više trebaju. Mislav je već velik momak, voli Boku, pa je 2003. i 2004., ovdje u Zagrebu s ponosom bio Mali admiral. Unucima se ipak dominantno bavi moja supruga Ljerka, također inženjer kemije, a ja asistiram.

(Sl 6.  Mali admiral Mislav Janović)

Emotivno si vezan za Boku, 10 godina si vodio našu Bratovštinu Bokeljske mornarice. Koliko uspijevaš održavati bokeljske veze?
            U Boku smo redovito išli do 1964.godine, dok su baba Kate i đede Stojo bili živi. Kuća u Bogdašićima je u međuvremenu oronula, tako da smo naredna ljeta provodili drugdje, ponajviše u vikendici kraj Poreča, u kraju koji me podsjećao na Boku. Veseli me da moji sinovi Tomislav i Krešo, te sin mog brata Stanka, Kristijan, koji živi u Njemačkoj, zainteresirani za obnovu stare obiteljske kuće, a nadam se da će moj unuk Mislav biti aktivan izdanak obiteljskih korijena u Bogdašićima. Inače žive bokeljske veze održavamo u Zagrebu s obiteljskim prijateljima, članovima Bokeljske mornarice te u našim društvenim okupljanjima.

(Sl. 7. Obiteljska kuća u Bogdašićima)

Najljepše se zahvaljujem na ugodnom i zanimljivom razgovoru uz čestitke na tako plodnom i uspješnom putu od Bogdašića do Zagreba i dalje u svijet znanosti.

 Razgovor vodio Jozo Gjurović, objavljen u Hrvatskom glasniku u rujnu 2012. g.