Prema narodnom vjerovanju, relikvije sv. Tripuna, maloazijskog mučenika prenesene su u Kotor 13. siječnja 809. Novija istraživanja, međutim, pokazuju da se to možda dogodilo i nešto ranije, 805. godine.
Lokalna tradicija poznaje ispravu sa spomenutim nadnevkom, čija najstarija verzija potječe iz XVI. stoljeća. U literaturi je poznata pod nazivom Instrumentum corporis nostri gloriosi gonfalonis Martyris Sancti Tryphonis (Isprava o tijelu našega slavnoga stjegonoše, mučenika svetoga Tripuna). U njoj stoji naznaka da je od riječi do riječi, ništa ne dodajući ili mijenjajući preuzeta iz izvornika pisanog starinskim pismom (litteris antiquis), kako su pisci iz vremena humanizma nazivali karolinško pismo, kojim se pisalo u Dalmaciji u IX., a u Kotoru još i u XII. stoljeću.
Uglavnom, u ispravi piše da je kotorski građanin po imenu Andreaci, čuvši da je u zaljev uplovio mletački brod s tijelom sv. Tripuna, otišao do broda i zatražio od trgovaca da mu prodaju svečevo tijelo. Oni su to učinili, Andreaci im je, uz prethodno obećanje da će svecu sagraditi crkvu, isplatio cijenu u novcu i kruni s draguljima. Nakon toga tijelo je preneseno u grad. Na izlasku iz broda priključili su se svećenici, procesija je ušla u grad, na mjestu gdje je zastala, protumačivši to svečevom voljom, Andreaci mu je sa svojom ženom Marijom kasnije podigao crkvu.
Spomenuti zapis jezgra je više verzija predaje, kojima je zajedničko da je mletački brod zbog olujnog nevremena, zapravo, po želji sveca, uplovio u bokokotorski zaljev, te da je pristao dalje od grada, po jednoj verziji kod otoka sv. Jurja pred Perastom, po drugoj, pod Tarbanumom (apud Tarbanum), pretpostavlja se da je riječ o utvrdi Barbanum koja se nalazila iznad današnjeg Kumbora, a po trećoj da je pristao u luci Rose na ulazu u zaljev. Treća, po kojoj se na glas o prispijeću sveca, Andreaci sa svitom, u kojoj su osim građana, pripadnika svih slojeva društva, bili i svećenici, uputio brodom u Rose, obavio kupnju i vratio u grad, zauzela je glavno mjesto u literaturi, kako onoj o translaciji relikvija kotorskog patrona, tako i o osnutku Bokeljske mornarice.
Uz Instrumentum, postoji još jedan zapis bez datuma, napisan na talijanskom jeziku, koji nosi naslov Lezenda de misser San Tryphon martire confalon et protector della Cittade de Catharo (Legenda o Svetom Tripunu mučeniku, stjegonoši i zaštitniku grada Kotora). Riječ je o izvatku iz jednoga kodeksa koji je u literaturi dobio ime „Kodeks Buća“. Lezenda, također, ima više verzija, ali se najviše vjeruje jednoj iz XVII. (neki misle XVIII.) stoljeća. Sastoji se iz dva dijela.
U prvome se opisuju događaji kao i u Instrumentumu, s tim da ima i razlika. Navedeno je mjesto Kampsada u maloazijskoj pokrajini Frigiji, gdje su mletački trgovci našli relikvije sv. Tripuna, opisuje i atmosfera na brodu za vrijeme trajanja oluje, iznosi više detalja o tijeku pregovora o kupnji, a manje o isplaćenom iznosu. Frigijski mučenik se spominje kao zaštitnik grada, a crkva je sagrađena ne samo o trošku Andreacija nego i drugih plemića. Ipak, najvažnija razlika vidljiva je u podatku da je svečev lijes nosio kormilar mletačkog broda, iz čega se izvodi zaključak da je brod pristao u gradskoj luci te da je prijenos u grad obavljen bez sudjelovanja kotorskih brodova.
U drugom dijelu govori se o dolasku Samuilove vojske u Kotor, navodi da je narod pobjegao iz grada, a da je Samuilo odnio tijelo sv. Tripuna. Građani su napisali pismo bizantskom caru Baziliju II. u kojemu ga mole da naredi da se svečevo tijelo vrati u grad. Car je udovoljio njihovoj zamolbi. Priča završava opisom dočeka svečeva tijela u luci u kojemu je sudjelovao sav narod, a iz opisa oduševljenja izvedeni su zaključci da se tom prigodom prvi put otplesalo kolo njemu u čast i pjevale pohvale. Kolo i lode ostat će sve do danas neizostavni dijelovi ceremonije Tripundanske proslave.
Sv. Tripun rođen je 232. u selu Kampsada (Samsada, Kampsako), blizu grada Apameje u rimskoj pokrajini Frigija, u Maloj Aziji. Od svojih roditelja zarana je primio kršćansku vjeru, već kao sedmogodišnji dječak pokazivao je čudotvorne moći, molitvama je liječio oboljele od raznih bolesti, a najviše opsjednute nečistim duhovima.
Za progona kršćana, u vrijeme cara Decija, osamnaestogodišnjeg Tripuna, koji je već u cijeloj provinciji bio poznat po čudesnim moćima proisteklim iz vjere u Isusa Krista, uhitio je u Apameji čuvar javnog mira Frontan i priveo u Niceju prefektu, sucu Akvilinu. Tri dana bio je na razne načine mučen, ali se ni u najtežim trenucima nije odrekao svoje vjere pa mu je odrubljena glava. Bilo je to 1. veljače 250. U grčkim izvorima kao dani mučeništva spominju se još 2. i 3. veljače, na Zapadu se njegov dies natalis, dan rođenja (misli se na dan rođenja sveca Tripuna, dan mučeništva, a ne na dan rođenja djeteta Tripuna) slavi(o) 10. studenoga.
U Kotoru se tradicionalno slavi 3. veljače. Apostolski Breve pape Klementa VIII. iz 1594., kojim je potvrdio oficij biskupa Buće, smatra se i dopuštenjem kotorskoj biskupiji da može slaviti sv. Tripuna na taj dan. Do Drugoga svjetskog rata Tripundan, kako se ta svetkovina u narodu naziva, bio je najveći blagdan u Boki kotorskoj. U zadnjem desetljeću prošloga stoljeća, nakon pedesetogodišnje stanke, u do neprepoznatljivosti izmijenjenim okolnostima, središnja proslava prebačena je u prvu sljedeću nedjelju.
Katolička crkva, inače, slavi frigijskog mučenika Tripuna 10. studenoga. Obveza slavljenja na taj dan utvrđena je u Rimskom martirologiju iz 1586. U njemu pod tim datumom stoji: „Rođenje (natalis) svetih mučenika Tripuna i Respicija i Nimfe djevice.“ U Kotoru se 10. studenoga obilježavao liturgijski i prije objave općeg martirologija, a na isti način slavi se i danas. Osim našega Tripuna, u općim martirologijima Rimske crkve, do zadnjeg donesenog na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.), spominju se i istoimeni „afrički“ mučenik koji se slavi 4. siječnja i „aleksandrijski“ čiji je dan mučeništva 3. srpnja.
Zadnje godine Mletačke vladavine, 1797., proslava sv. Tripuna bila je prenesena na 10. studenoga, ali je zbog apstinencije naroda već 1800. vraćena na 3. veljače.
Ime Tryphon isto je i u grčkom i u latinskom jeziku, a dolazi od armenske riječi „Trüph“ što znači „osoba plemenita duha.“ Prvo spominjanje tog imena dovodi se u svezu s mučenikom. Međutim, ime Trifon zabilježeno u Rimu već u I. stoljeću. Tako se zvao jedan od najpoznatijih izdavača knjiga u to vrijeme. Prvo spominjanje svečeva imena na hrvatskom jeziku (Tripun) susrećemo u tekstu „S. Trifon“ Peraštanina, mons. Andrije Zmajevića iz XVII. stoljeća.
Nije poznato kada je Andreaci podigao crkvu zaštitniku grada. Smatra se da je to bilo nakon 809., po nekima prije saracenske provale u Kotor (841.), ali ima i mišljenja da datum na ispravi označava godinu njezina podizanja. Do njezine izgradnje posmrtni ostaci kotorskog patrona ležali su u crkvi sv. Marije na rijeci, tadašnjoj katedrali.
Najstariji pouzdani izvor koji spominje sv. Tripuna i njegovu crkvu je djelo bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta, De administrando Imeprio (O upravljanju Carstvom), napisano, kako se smatra, u razdoblju 948. – 952. Među povjesničarima postoji suglasje da je knjigu pisao, osim služeći se arhivskom građom i sličnim izvorima, i izvješćima koje je dobivao s terena, kako od svojih izaslanika, tako i od izaslanstava provincija kojima je upravljao. U jednom od njih opisan je i Kotor:
„Grad Dekatera u romajskom jeziku znači stiješnjeno i sabijeno, jer ovdje ulazi more stiješnjeno kao jezik do kakovih 15 do 20 hiljada koraka, a grad je na kraju tik do mora. A ima taj grad oko sebe gore visoke, tako da je samo ljeti vidjeti sunce, jer je nasred neba, a zimi nikako. Leži pako u tom gradu sveti Trifun, koji posvema liječi svaku bolest, a najpače od nečistih duhova mučene. Njegova je crkva presvodjena.“
Svečeva grobna crkva (martirij) koju je sagradio Andreaci čini se da je stradala za provale bugarskog cara Samuila krajem X. ili početkom XI. stoljeća. Što je bilo sa svečevim relikvijama, nije do kraja poznato, s obzirom da u starom brevijaru kotorske crkve, za razliku od Lezende, stoji da je Samuilo odnio samo svečevu glavu. Iz podatka, pak, da je u Rimu 1006. podignuta crkva posvećena sv. Tripunu, da je njegovo tijelo u crkvu položio osobno papa Ivan XVIII. i tom prigodom izdao povelju s velikim povlasticama crkvi, a da su, prema Lezendi, prije dolaska bugarske vojske Kotorani pobjegli iz grada, zaključuje se da su oni sklonili sveca u Rim. Vraćen je, opet prema Lezendi, uz pomoć bizantskog cara Bazilija II., a to se moglo dogoditi nakon što je moćna Bugarska država svedena na bizantsku provinciju, između 1018. i 1025. Postoji i mišljenje, koje je, možda, najbliže istini, da glava sveca nije stigla u Kotor zajedno s tijelom 809. (ili 805.).
U sklopu sanacije katedrale od posljedica potresa od 15. travnja 1979. na prostoru prema biskupskom dvoru, iskopani su temelji sakralne građevine puno manjih dimenzija, za koje se pretpostavlja da pripadaju prvobitnoj crkvi zaštitnika grada.
Godine 1166. dovršena je izgradnja sadašnje katedrale, započeta 1124. U nju je preneseno tijelo sv. Tripuna, a s njim i biskupska stolica. O njezinoj posveti 19. lipnja iste godine postoji autentična isprava. U ceremoniji posvećenja oltara, osim kotorskog biskupa Maja, sudjelovali su biskup albanski, Lazar, drivoski Martin i ulcinjski Ivan. U njihovoj pratnji bili su Mihovil, opat sv. Ivana, Petar, opat sv. Sergija i Baka, Ivan, opat sv. Spasitelja barskog, Petar, opat sv. Mihovila kotorskog, Tripun, opat sv. Marije budvanske, Petar, opat sv. Petra, Ivan, opat sv. Jurja i Juraj, opat sv. Spasitelja barskog.
Srednji oltar posvetio je biskup Majo u čast sv. Tripuna i svetih mučenika Prima i Felicijana. Oltar s lijeva posvetio je biskup Lazar u čast blažene Marije i svetih Nevinih (Nevine dječice), a desni posvetio je biskup ulcinjski u čast apostola i svetih mučenika Ivana i Pavla. Ceremoniji je prisustvovao, ali zaduženja nije imao, i biskup svački, Petar. Nazočni su bili i namjesnik Dalmacije i Duklje, Izanacije te kotorski knez (prior) Vita „s cijelim narodom grada“ i Andrija, prior arbanski.
Katedrala je stradavala u potresima, naročito 1537., 1563. i 1667. tako da je više puta obnavljana. Najveći restauratorski radovi izvedeni su 1584. – 1613., 1671. – 1683., 1892. – 1908. i 1987. – 2001.