Naziv „Bokeljska mornarica“ tradicionalno se javlja u užem i širem značenju. Službeni je to naziv današnje udruge u Kotoru, osnovane 1964., sa svrhom da njeguje sjećanje na slavne dane bokeljskog pomorstva i afirmira javno proklamirane vrijednosti tadašnjega političkog sustava. U širem značenju, prema pučkom poimanju, naziv povezuje sve organizacijske forme od prve, nastale, prema predaji, 809., do danas, putem kojih su, u prvom redu, Kotorani, a zatim i drugi Bokelji obavljali svoje pomorske aktivnosti i/ili njegovali kult zaštitnika grada Kotora. Naziv pokriva i sve manifestacije spontanog prijenosa tradicije u uvjetima kada organizacija nije postojala.
U historiografiji se javljaju dva naziva – Kotorska mornarica, pod kojom se razumijeva Bratovština kotorskih mornara sv. Nikola utemeljena 1463. i njezine preteče Bratovština kotorskih mornara (Fraternitas marinariorum Cathari) iz 1453. i, vjerojatno je riječ o istoj, Pobožna udruga (bratovština) kotorskih vlasnika brodica (Pia sodalitas naviculatorum Catharensium) iz 1353. te ona, prema predaji, osnovana 809. Naziv Bokeljska mornarica susrećemo najprije u imenu mornaričkog odreda Statutom ustrojenog 1874., nazvanog Nobile Corpo della Marinerezza Bocchese (Plemenito tijelo Bokeljske mornarice), a onda i u spomenutoj kotorskoj udruzi iz 1964. Naziv kotorske udruge već slijedeće godine, 1965., preuzele su i udruge Bokelja u Hrvatskoj, u Zagrebu, Splitu i Rijeci, postavši organizacijski dijelovi Bokeljske mornarice Kotor. Tim podružnicama pripast će i djelić povijesti „1200 godina stare udruge“, s obzirom na činjenicu da su obilježavale Tripundan u razdoblju kada matica to nije. Devedesetih godina prošloga stoljeća, kada novi doseljenici iz Boke budu u Puli i Dubrovniku osnovali udruge, također, sa svrhom njegovanja zavičajne tradicije, u prvom redu organiziranjem Tripundanskih svečanosti, svih pet dobit će naziv: Hrvatska Bratovština Bokeljska mornarica 809. Time će stare udruge izgubiti status podružnice, a nove ga neće ni steći.
Bratovštini kotorskih mornara sv. Nikola (Confraternitas divi Nicolai marinariorum de Catharo), koja se u literaturi bezuvjetno izjednačava s Kotorskom mornaricom, nakon propasti Mletačke Republike, austrijske vlasti, za vrijeme prve vladavine (1797. – travanj 1806.), poslije dugog premišljanja, ipak, nisu dopustile rad. Premda su u jednom trenutku bile spremne omogućiti održavanje Tripundanske fešte, 1. veljače 1805. dogodio se žestok sukob admirala Bratovštine Antuna Rossija sa zapovjednikom grada, pukovnikom Bianchijem, tako da se kolo sv. Tripuna ni te ni sljedeće godine nije plesalo. Za ruske uprave Bokom (travanj 1806. – lipanj 1807.) svečanost je nakratko oživjela, da bi, konačno, Napoleonovim dekretom iz 1811. Bratovština bila definitivno ukinuta, a njezina imovina u cijelosti konfiscirana.
Nema dokaza da je 1833., kada je carski namjesnik Dalmacije bio grof Vetter Wenzel von Lilienberg, u vrijeme druge austrijske vladavine započete 19 godina ranije, u Kotoru osnovana neka udruga pomorskog karaktera, ali se znade da je, kao izravna posljedica politike bečkoga dvora, koja je imala za cilj uspostavu crkvene unije u Dalmaciji, obnovljena tradicija sudjelovanja odreda Mornarice (Corpo della Marinerezza) u proslavi sv. Tripuna. Tada se pravoslavci po prvi puta aktivno uključuju u ceremoniju proslave, a i u slučaju admirala bit će učinjen presedan i izabran vjernik „grčkoga obreda“, kako se pravoslavce tada zvalo, (il greco), Niko Ognjenović, koji će dužnost obnašati do 1836. Tradicionalan način proslave Tripundana, koji u središnjem dijelu ceremonije uključuje i prisutnost mornaričkog odreda pod oružjem, bit će nakon pobune grbaljskih seljaka 1848. protiv kotorske, zapravo, austrijske vlasti, zbog rizika ponavljanja i širenja nemira, ukinut 1849. Drevni običaj iskazivanja pučke pobožnosti obnovit će se 1859. u drukčijim političkim prilikama, koje će zavladati u Habsburškoj Monarhiji nakon pada Bachova apsolutizma. Promjenu vjerske politike Carevine pravoslavci će iskoristiti da zbace sa sebe teret obveze sudjelovanja u katoličkom blagdanu i 1862. osnovati svoju Srpsku gardu (puni naziv: Serbsko-narodna trojčinska garda Kotorska), koja će početi sudjelovati u proslavi u to vrijeme, nakon Uskrsa i Božića, najvećeg pravoslavnog blagdana u Boki, Trojičinog dana. Njezini članovi zadržat će tradicionalno oružje i odoru kotorskih mornara, zapravo, tradicionalnu bokeljsku (hrvatsku) odoru, kojoj će pridodati svoja identitetska obilježja.
Statut Plemenitog tijela iz 1874. Carsko-kraljevsko namjesništvo u Zadru nije ovjerilo, uz obrazloženje da Tijelo nije udruga, ali je dalo dopuštenje da može nastaviti djelovati kao do tada. Promjene koje su nastale već 1833., kada nije bilo nikakva ustrojbenog akta, a verificirane neovjerenim Statutom, bile su suštinske, promijenilo se samo biće udruge ukinute za francuske vladavine. Nije to više bila ni bratovština ni mornarica ni pomorska udruga niti udruga pomoraca, a, prema tadašnjim propisima, ni udruga. Bila je to povijesna mornarička postrojba s časnicima i admiralom na čelu. Jedina poveznica s prošlošću ostat će sudjelovanje članova Tijela, u tradicionalnim odorama i pod oružjem, u proslavi sv. Tripuna, 2. i 3. veljače.
Praznine i nedorečenosti konstitutivnoga akta Plemenitog tijela popunit će 1913. godine članovi, kada će na skupštini jednoglasno donijeti Pravilnik, u kojemu će, uz veliki broj tehničkih odredaba, koristeći povoljne političke prilike, službenim jezikom Plemenitog tijela proglasiti hrvatski jezik i tako sebe, Tijelo i tradiciju nacionalno odrediti. Statut i Pravilnik, kojega pisci niti navode niti koriste kao izvor, primjenjivat će se do 1934., zamijenit će ga novi istoga naziva, u kojemu će, kao podsjetnik na vlastite korijene, biti propisano da je kotorski biskup virilni član Uprave i Suda sedmorice.
Talijanske okupacijske vlasti zabranile su 1942. održavanje Tripundana, nema dokaza da su nakon Pada Italije, za vrijeme njemačke uprave aktivnosti Plemenitog tijela bile obnovljene. Tripundanske svečanosti održat će se nakon okončanja rata samo prve dvije godine (1945. i ’46.), u slijedećima odred će, prema potrebi, biti angažiran u paradne svrhe, sve to po odlukama utjecajnih pojedinaca iz vlasti jer se prijeratni Statut nije primjenjivao, premda, kao ni udruga, nije bio ukinut. Godine 1964. ustrojit će se nova udruga koja se, sukladno ondašnjim prilikama, neće smatrati sljednikom Plemenitog tijela. Bit će pokidane i tradicijske i organizacijske veze s prošlošću, trag milenijskoga trajanja ostat će samo u nazivu, koji je neupućenu osobu mogao samo dovesti u zabludu glede karaktera udruge.
Inicijativom njezinih baštinika, vanjska proslava gradskog patrona bit će ponovo uspostavljena početkom 90-tih godina, ali s vidljivim odstupanjima od tradicionalne matrice. Uz to, udruga će preuzeti obveze sudjelovanja u obilježavanju datuma važnih za državnu vlast, kako one nametnute u prethodnom razdoblju, kada se Tripundan najavljivao tjedan dana prije putem župnih obavijesti na kraju nedjeljne mise, a slavio samo unutar katedrale, tako i suvremene, uočljive prigodom obilježavanja događaja novijih datuma. Čvrstoću svoje veze država i Bokeljske mornarica Kotor pokazat će 1998., kada će njezin odred u Lisabonu otplesati kolo Bokeljske mornarice (tako se u Kotoru zove kolo sv. Tripuna), ispunivši time zadaću eksponata izdvojenog iz bogate riznice milenijske kulturne baštine današnje Crne Gore na Svjetskoj izložbi EXPO. Razlozi za slavljenički zagrljaj pojavit će se, ipak, tek 2021., kada će UNESCO-ov Međuvladin odbor na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva uvrstiti kulturno nasljeđe Bokeljske mornarice Kotor, u koje, prema državi podnositeljici nominacije, spadaju predstavljanja kulturnog identiteta i tradicije sudjelovanjem u proslavama: Tripundana (od XVI. stoljeća), Zavjetnog dana Perasta (15. svibnja, pobjeda nad Turcima 1654., tradicija novijega datuma), Dana općine Kotor (Dan oslobođenja Kotora, 1944.), Dana općine Tivat (Dan oslobođenja, Tivta 1944.), Dana podružnice Bokeljske mornarice Herceg Novi (Dan osnivanja, 1972.) i Dana Bokeljske mornarice (26. lipnja, dan kada je donesen Statut iz 1463., tradicija uspostavljena početkom 90-tih godina prošloga stoljeća).
Donesenom odlukom, predstavivši svijetu Bokeljsku mornaricu, utemeljenu davnih dana u Kotoru, kao kulturno dobro države Crne Gore, koje baštine dominantno katolici, Hrvati, a zatim i Crnogorci i pripadnici ostalih nacionalnosti na prostoru Boke, koji su sudjelovali u njenom očuvanju, UNESCO je praktički, ispisao prve rečenice novoga poglavlja njezine povijesti i tako pred istraživače stavio nove izazove, nudeći im, istodobno, u popisu literature, koji je dostavila država podnositeljica nominacije, referentni članak Kerubina Šegvića, koji je prvi, već 1909. Mornaricu prepoznao kao kulturološki fenomen: „Na koncu mogu reći umjesto nezahvalnih refleksija, da bokeljska Mornarica danas učenjaku vrijedi kao važan spomenik za proučavanje hrvatske kulturne povijesti.“
Vijest, koja će budućim istraživačima prošlosti Boke kotorske, napose Bokeljske mornarice svakako biti zanimljiva, stigla je s iste pariške adrese, samo godinu dana nakon Kotora, i u hrvatske gradove Zagreb, Rijeku, Pulu, Split i Dubrovnik. Iz nje saznajemo da je 29. studenoga 2022. u glavnom gradu Maroka, Rabatu, Međuvladin odbor UNESCO-a jednoglasno donio odluku da se na „Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva upišu Tripundanske svečanosti i kolo sv. Tripuna, kao tradicija Hrvata iz Boke kotorske koji žive u Republici Hrvatskoj.“