Povijesne tokove usmjeravaju pojedinci s vizijom, koji su u stanju prepoznati prijelomne trenutke, znadu što hoće, što treba napraviti i kako pridobiti kritičnu masu istomišljenika, spremnih da se suoče s izazovima u situaciji, koja, za preostalu većinu, naviklu promišljati vlastitu budućnost samo unutar zadanih okvira, ne daje gotovo nikakve izglede za ostvarenje postavljenih ciljeva. Tako je bilo oduvijek i svuda, tako je i danas, i ovdje. Uspjesi, osim ako nije riječ o lutrijskom dobitku, ne događaju se iznenada i preko noći. Potrebno je puno vremena da bi se stvorili uvjeti u kojima bi njihovo ostvarenje postalo moguće. Put do njih popločan je velikim trudom, odricanjima, motiviranošću, entuzijazmom, potrebnim znanjem, upornošću, sviješću o ispravnosti postavljenih ciljeva i, nadasve, vjerom u uspjeh, ma koliko se on činio dalekim i neizvjesnim. Sve rečeno, uz ljubav prema zavičaju iz kojega smo otišli, a nikada ga napustili, ugrađeno je u postignuće koje nosi naziv: Odluka Međuvladina odbora UNESCO-a, od 29. studenoga 2022., o upisu Tripundanskih svečanosti i Kola svetoga Tripuna – tradicije Hrvata iz Boke kotorske koji žive u Republici Hrvatskoj, u Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Ako sam dobro prebrojao, bio je to 544. upis od ukupno 569, koliko ih ima na Listi, iz 140 zemalja svijeta. Jasno je da prvim doseljenicima iz Boke u hrvatske gradove pripadaju zasluge što su sobom iz zavičaja ponijeli običaje koje su nastavili prakticirati u novoj sredini. Teško da bismo danas govorili o kulturnom dobru da slijedeće generacije nisu nastavile održavati tradiciju. Razdoblje 1945. – 1990. vrlo je važno za ono što će se kasnije dogoditi. Ne treba smetnuti s uma da se tada zavičajna udruga transformirala u podružnicu Bokeljske mornarice Kotor, da se u tadašnjim okolnostima, za razliku od Kotora, u Zagrebu ipak proslavljao Tripundan, o čemu postoje zapisi kroničara te da su se održavale Bokeljske večeri na kojima se plesalo kolo sv. Tripuna. Upravo nas ta događanja danas legitimiraju kao aspirante na djelić milenijske povijesti kotorske udruge. U devedesetim godinama prošloga stoljeća itekako je važno bilo istaći nacionalni identitet tradicije, što je učinjeno promjenom naziva, zainteresirati javnost za Boku, koja je o njoj sudila, uglavnom, temeljem informacija koje su stizale s konavoskoga ratišta. Premda je promjena naziva u Kotoru protumačena kao odvajanje od matice, kontakti nisu posve zamrli. Negdje u to vrijeme počele su djelovati udruge Bokeljske mornarice u Puli i Dubrovniku, oživjela je riječka. Sve su one, napose se to u prvim godinama odnosi na pulsku bratovštinu, doprinijele snaženju bokeljskomornaričke dijaspore u Hrvatskoj. U godinama koje su nakon toga uslijedile bit će učinjen znatan iskorak u predstavljanju kulturne baštine Boke hrvatskoj javnosti. Doista su bile organizirane ili inicirane, s kulturološkog aspekta, važne manifestacije iza kojih je ostao pisani trag u vidu knjiga i brošura koje istraživačima povijesti Boke mogu biti od koristiti. Tempo je držala zagrebačka bratovština, koja se u svim prigodama predstavljala kao udruga u kulturi. Suradnja s Kotorom na zajedničkim projektima imala je, međutim, svoju cijenu, nosila klicu budućih promjena. Do njih je moglo doći samo uz punu svijest da povijest Boke kotorske još nije do kraja napisana i da smo kao naraštaj pozvani da u njoj ostavimo trag svojega postojanja. Zagreb je te godine vrio, lomio se, ožiljci se i danas vide. Na kraju, umjesto zatajenja imena i vlastite prošlosti, što je bio uvjet za bilo kakvo približavanje matici, u Kotor je odaslana poruka da su Hrvati jedini narod koji baštini Bokeljsku mornaricu. Insistiranje da se ta činjenica prihvati u sredini gdje je tradicija i nastala, postat će glavna preokupacija hrvatskih bratovština u sljedećem petogodišnjem razdoblju. U tome neće biti same, ubrzo će im se priključiti hrvatska nacionalna zajednica u Crnoj Gori, kotorska biskupija, a oglasit će se i manji broj simpatizera iz same Mornarice. Važnu potporu našim nastojanjima pružit će hrvatske državne vlasti. Osim brige o očuvanju identiteta hrvatske baštine u Crnoj Gori, bilo je važno i našu iseljeničku tradiciju, po ugledu na kotorski primjer, podvrći ocjeni struke iz područja zaštite kulturnih dobara. Reakcija je bila pozitivna, uslijedila je relativno brzo, već u srpnju 2015. mogli smo objaviti članstvu da su Tripundanske svečanosti i Kolo sv. Tripuna upisane u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Uspon na UNESCO-vu listu bio je, prije svega, stručni posao, obveza bratovština bila je osigurati pisma potpore lokalnih (gradskih) zajednica i video zapis kulturnog dobra. U prvom pokušaju nismo uspjeli, ponovljeni nam je donio radost. Radost nam u ovom trenutku pričinja i da s ovoga mjesta možemo uputiti riječi zahvale svima onima u Hrvatskoj, od prvog malog admirala koji je prije 150 godina govorio lode, preko onih koji su oblačili odore, plesali kola, slavili Tripundan, dolazili na Bokeljske večeri, sudjelovali u njihovoj organizaciji, pronalazili sponzore, obnašali razne dužnosti ili jednostavno bili samo članovi, do svih koji su aktivno surađivali sa stručnjacima za zaštitu kulturnih dobara, najprije u pružanju nužnih informacija o tradiciji da bi se kulturno dobro zaštitilo na nacionalnoj razini, a zatim i u kompletiranju nominacijskog dosjea u postupku kandidiranja za UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Svi su oni zaslužni da možemo reći, mi u Zagrebu, sigurno, a pretpostavljam i drugi, da su naše bratovštine jedine zavičajne udruge u sredinama u kojima djeluju, čije temeljne aktivnosti imaju svoje mjesto u riznici svjetske nematerijalne kulturne baštine.

Oduvijek smo znali da nosimo nešto posebno vrijedno, što drugi nemaju, napose, nemaju toliko dugo. Tim očima gledali su Bokelje i stranci. U putopisnim reportažama isticali bi jedanput plemenitost, drugi put bogatstvo, treći pomorske vještine, religioznost…, a ponešto bi rekli ili dali naslutiti i o njihovu nacionalnom identitetu. Lorenzo Albertini , član apostolske vizite, koju je 1579. godine u dalmatinske biskupije predvodio veronski biskup, kasnije i kandidat za papu, Agostino Valier , o Kotoranima piše: „Bijasmo primljeni s velikim veseljem od tih Kotorana, koji se smatraju najplemenitijim u cijeloj Dalmaciji.“ John Gardner Wilkinson , engleski egiptolog, proputovao je Dalmacijom 1848., a boraveći u Kotoru zabilježio, između ostaloga, i ovo: „Običaji Bokelja posebni su. Iako imaju samo uski pojas zemlje između planina i mora, njihova radinost ih je učinila najbogatijim ljudima u Dalmaciji.“ Adolphe d' Avril , francuski barun, diplomat i pisac u svojemu putopisu Sentimentalno putovanje po slavenskim zemljama 1876. godine zapisao je: „ Bokelji žive od mora: to su najbolji mornari u Austriji; imaju preko tristo brodova koji plove na svim morima.“ Francuski slikar Henri Louis Avelot i njegov prijatelj Joseph de la Nézière obišli su 1894. Dalmaciju, u Kotoru ih se najviše dojmio vjerski život njegovih žitelja: „Grad je bitno religiozan. Građani ne propuštaju ni jednu priliku za vjerske parade i gotovo da nema tjedna kad se ne slave dvije ili tri fešte. Sve do početka stoljeća crkve i samostani činili su jednu trećinu grada, ne računajući kapelice koje svaki vlastelin ima kod kuće.“ Religioznost Bokelja dojmila se 1892. i jednog od najistaknutijih austrijskih impresionističkih slikara, Emila Jakoba Schindlera: „Neprekidna borba Bokelja s prirodom, a ne manje s divljim i okrutnim susjedima, te stalna spremnost na smrt razvili su u njihovim srcima ne samo sposobnost ratovanja već i drugu karakterističnu crtu, duboki religiozni osjećaj, što prožima cijeli narodni život u Boki. Dovoljno je pogledati narodna slavlja, bilo katolika, koji čine dobru trećinu stanovništva i koji uglavnom žive na obali, ili pravoslavnih, koji najviše stanuju u brdima.“ Nije čudo da je izaslanik turskog paše u Dubrovniku, Evlija Čelebija , 1664. godine, u vrijeme petoga po redu Mletačko-osmanskog rata, nazvanog Kandijski (1645. – 1669.) žitelje Herceg Novoga doživio je na poseban način: „Većina stanovnika Herceg Novog su arnautski, bosanski i hrvatski junaci.“ Ruski diplomat, grof Petar A. Tolstoj proboravio je u Boki 1698. godine 10 dana. Došao je u Perast, u obilazak pitomaca, ruskih boljara koje je pomorskim vještinama podučavao pomorski instruktor i astronom Marko Martinović . U svoj notes zabilježio je dijelom svoja zapažanja, dijelom ono što je čuo od domaćina. O Perastu: „U tom mjestašcu, u kamenim kućama koje imaju puno vrtova, žive Hrvati: pomorski kapetani, astronomi i mornari (…) Ti Srbi pod mletačkom vlašću nedavno su izbjegli od ruke prokletih nevjernika iz države turskoga sultana. Ti Srbi – ratnici, u svemu slični donskim kozacima, govore slavenskim jezikom i nose hrvatska odijela. Njihove žene i kćeri u svemu sliče hrvatskim…“ Vinzenz Katzler , poznati austrijski ilustrator, boravio je 1882. godine u Boki, za oko mu je, također, zapela odjeća njezinih žitelja: „Odjeća je čista i sjajna, ali toliko različita da skoro svaka općina u Boki kotorskoj ima posebnu nošnju. Čas podsjeća na hrvatsku, čas na tursku.“

Migracije Bokelja imaju milenijski kontinuitet. Prvo masovnije napuštanje zavičaja, koje susrećemo u povijesnoj literaturi, zbilo se, zbog ratnih okolnosti, u drugoj polovici 9. stoljeća, zatim iz istih razloga, potkraj 10., potom tijekom 14. – 17. stoljeća, što zbog brojnih pandemija kuge, što zbog čestih zemljotresa, od kojih su neki bili razorni, a dobrim dijelom i zbog snažnog prodiranja sve dublje na Balkan turske vojne sile. Trend se nastavio u prvoj polovici 19. stoljeća, nakon naglog slabljenja pomorskog gospodarstva, pojave parobroda te, napose, austrijskog favoriziranja tršćanske luke na račun Kotora, nastavio nakon završetka Prvoga, a zatim i Drugoga svjetskoga rata, da bi se posljednja epizoda tisućljetnog stradavanja odigrala 90-tih godina prošlog stoljeća iseljavanjem više od tisuću Hrvata. Zapisi nekih povjesničara, ali i neki povijesni izvori pokazuju da je u svim slučajevima iseljavanja Bokelja, obvezatan dio sadržaja njihove prtljage bio kult svetoga Tripuna. U drugoj polovici 9. stoljeća, kako piše ugledni povjesničar, podrijetlom iz Dobrote, Antun Stijepov Dabinović, pred saracenskom navalom, jedan dio Kotorana izbjegao je u Mletke, a odatle u Švicarsku, gdje su u blizini Ženevskog jezera 871. sagradili utvrdu, nazvali je po kotorskom zaštitniku i trajno se nastanili. Isti autor gradnju crkve sv. Tripuna u Rimu 1006. godine, u koju je, prema izvorima, tijelo sveca položio osobno papa, dovodi u vezu s imigrantima iz Boke, koji su u značajnom broju, pred najezdom bugarske vojske cara Samuila krajem 10. stoljeća, preplovili Jadran i potražili spas na Apeninskom poluotoku. Sobom su ponijeli i moći sv. Tripuna i tako ih sačuvali od uništenja. Godine 1451. u Mlecima, Bokelji zajedno s drugim Hrvatima s istočne obale Jadrana osnivaju bratovštinu sv. Jurja i Tripuna, od gradskih vlasti dobivaju na uporabu samostan. Prodiranje Osmanlija, kužne bolesti i prirodne katastrofe u sljedećim stoljećima rezultirat će daljnjim napuštanjem zavičaja, odlaskom u sigurnija područja, tradicionalne imigracijske destinacije na sjeveru Jadrana, gdje su se u prošlosti njihovi prethodnici već bili udomaćili. Slabljenje pomorskog gospodarstva u Kotoru, započeto nakon pronalaska novih morskih puteva i kontinenata krajem 15. stoljeća, naglo se povećalo kada je u 19. stoljeću para zamijenila vjetar kao pogonsku energiju brodova, što je rezultiralo novim valom iseljavanja iz Boke. Ovaj put, međutim, osim sjevernojadranskih krajeva Monarhije, Bokelji svoje iseljeničke planove vezuju za srednjodalmatinske gradove Split, Šibenik i Zadar., a potkraj stoljeća i početkom novoga i za Zagreb, kao središte hrvatske nacionalne misli. Okončanje Prvog svjetskog rata značilo je novi pritisak Bokelja na obalne gradove, a sve više i na glavni grad Hrvatske. Razloge njihova dolaska u Hrvatsku početkom druge polovice 20. stoljeća do 1990. treba tražiti prvenstveno u povećanom interesu mlade generacije za stjecanjem viših stupnjeva obrazovanja, premda ni političkih nije manjkalo, napose neposredno nakon završetka rata. Zadnje masovnije odseljavanje dogodilo se 90-tih godina prošloga stoljeća, opet zbog ratnih operacija, samo što se one nisu vodile na teritoriju njihova obitavališta, već s njega protiv njihova naroda u matičnoj državi, u kojoj su, na koncu, iako pod granatama koje su ispaljivali njihovi dojučerašnji sugrađani, pronašli svoj novi dom. Hrvati iz Boke kotorske, koji su u 19. i 20 stoljeću doselili u Hrvatsku ponijeli su sobom tradiciju slavljenja zaštitnika svojega rodnog kraja. Najprije spontano, a potom i organizirani u udruge počeli su slaviti sv. Tripuna prema drevnim običajima svojega zavičaja. Prva takva proslava održala se već 1873. godine u Splitu, u Zadru se, prema zapisima kroničara, slavilo 1915., u Šibeniku 1936., u Rijeci je počelo 1962., dok se te svečanosti u Zagrebu održavaju od 1921. godine. U Puli i Dubrovniku, pak, Tripunjdan, kako se u Boki naziva proslava, počeo se obilježavati početkom 90-tih godina prošloga stoljeća, nakon zadnje velike migracije Hrvata.

FAQs

Hvala svima

Drugi o nama

Iseljavanje Bokelja

Identitet kulturne baštine Bokelja