U prolaznosti vremena ponekad zaboravljamo ljude koji su svojim radom, brigom i ljubavlju baštinili vrednote ostavljene u naslijeđe. Jedan od tih baštinika je prim. dr. Josip Gjurović, koji je u Zagrebu ostvario uspješnu profesionalnu karijeru kardiologa, a u dva mandata je, kao gastald, bio vrlo aktivan i uspješan u vođenju zagrebačke bratovštine Bokeljske mornarice. Potječe iz 6 stoljeća stare prčanjske obitelji koja je Boki dala mnogo kapetana, brodovlasnika, i znamenitih ljudi, kao Vicka Gjurovića, koji je sa svojim brodom vozio austrijskog cara Franju Josipa na otvorenje Sueskog kanala 1869. godine, te je bio odlikovan od cara i egipatskog sultana, pa je nasljedno i osobno njegova veza i zanesenost Bokom duboka i iskrena.
1. Kao najstariji član Hrvatske bratovštine 809 Zagreb, u svojoj 92. godini života imate duga sjećanja. Vjerujemo da ih imate vrlo mnogo. Što bi nam mogli iz njih izdvojiti?
Iz svojih mlađih dana sjećam se Bokeljskih večeri u Palasu, Panorami, Dubrovniku, Gradskoj kavani, s još puno starije generacije, prijatelja mojih roditelja, porijeklom iz Prčanja, Dobrote, Kotora, Perasta, Stoliva i Tivta i njihovih svježih priča i ćakula iz ljetnih posjeta svojim kućama i druženjima u Boki. I ja sam od ranog djetinjstva ljeta provodio u kući moga đeda, kap. Đenka Sbutege na Prčanju.
A onda je došla razorna Miloševićeva agresija i teški poslijeratni period koji je znatno sve promijenio. Prvi posjet Boki za Svisvete 1995., sa zajedničkom propusnicom za Bokelje iz Zagreba, Rijeke i Splita u dva autobusa za ulaz u drugu državu, bio je ispunjen neizvjesnošću, strahom i suzama. Život u Boki više nije bio kao prije. Vrijeme je došlo za još jednu emigraciju Bokelja. Prodajom i zamjenama kuća izgubila se i baza okupljanja njihovih obitelji, gubila se veza s Bokom, a ostao samo sjetni sentiment i nostalgija za prohujalim vremenom. Moju djecu s prvom unučadi doveo sam ponovno tek 20 godina kasnije i obnovio im uspomene. Sada nas je samo troje od zagrebačkih Prčanjana koji još održavaju staru obiteljsku kuću, a pitanje je do kada. Gubitkom roditeljskog doma mnogi mladi nisu ni vidjeli ni doživjeli Boku da bi je osjećali kao svoj zavičaj, pa nisu ni članovi Bratovštine. Sva sreća da ima još obitelji koji kultiviraju bokeljsku tradiciju i zajedništvo, daju Male admirale i plesače Kola. Na njima je budućnost Bratovštine, koju treba održavati zajedništvom u Hrvatskoj i dobrim kontaktima s Bokom.
2. Bili ste gastald Bratovštine u dva mandata. Koja su Vaša iskustva i gdje vidite budućnost Bratovštine?
Njenu dugu tradiciju, od osnivanja Društva Bokelja u Zagrebu pred preko 100 godina, pa kao Podružnicu matične Bokeljske mornarice u Kotoru i na kraju kao samostalnu Hrvatsku bratovštinu 809 Zagreb, treba svakako nastaviti u zacrtanom smjeru kao udrugu u kulturi.
Svaki spomenuti period imao je isti temeljni cilj a to je održavanje zavičajne tradicije i čvrsto međusobno zajedništvo, ali i sa svojim različitostima u djelovanju. Malo imamo podataka o prvom. Dostupne sjećanjima, aktivnosti u Zagrebu su se odvijale okupljanjem za Tripundansko misno slavlje i na organizaciji Bokeljske večeri. Bilo je to amatersko ležerno vođenje ali s preciznim blagajničkim knjigovodstvom, čiju članarinu je prikupljao „šjor“ Perak obilazeći članove po kućama uz čašicu razgovora. Ostala moguća dokumentacija bila je u kućama predsjednika ili tajnika, pa se pomalo zagubila. U tom periodu bilo je značajno 29-godišnje djelovanje akademika Vladislava Brajkovića, kao admirala, koji je iz Zagreba vodio matičnu Bokeljsku mornaricu u Kotoru. Iz tog doba „socijalizma“ sačuvali su se jedino statuti, koji su bili usklađeni sa statutima matične udruge. Tek se nakon ustanovljenja samostalne Republike Hrvatske moralo prilagoditi Pravilniku o udrugama RH.
Osim tradicionalnih godišnjih okupljanja počela su se programirati i druga kulturna zbivanja. To je primijenio već moj prethodnik, prof. Zvonko Janović, s izložbom Boka kotorska u hrvatskom slikarstvu autora Željka Brguljana i akademika Tonka Maroevića 1988. godine. U mom mandatu, sa Željkom Brguljanom kao pod predsjednikom Bratovštine, samostalno ili u suradnji s drugim institucijama, Bratovština je pokrenula i ostvarila niz kulturnih zbivanja, koje su izazvale pažnju kulturne javnosti i podigle njen ugled u Hrvatskoj, u Boki i Crnoj Gori. U periodu od 2006 – 2015 izdano je sedam monografija i knjiga, ostvareno pet velikih izložbi, održana brojna predavanja i prezentacije, te izleti poput Tragovima Bokelja u Veneciju. i sl.
Među njima bih istakao neke od značajnih manifestacija: veliko trogodišnje istraživanje, u Boki i u Hrvatskoj, slika portretista brodova 19. stoljeća, Bazija Ivankovića, s Pomorskim muzejom u Kotoru i povjesničarkom umjetnosti Nadom Fisković, s dominantnom ulogom Željka Brguljana, koji je još naknadnim istraživanjem dopunio, identificirao i klasificirao čitav njegov opus knjigom „Pomorstvo Boke kotorske na slikama B.Ivankovića”. Paralelno s Ivankovićevom retrospektivnom izložbom u Zagrebu i Dubrovniku, bila je postavljena u Zagrebu i izložba „Bokeljska mornarica i njeni kapetani“ autora Željka Brguljana i Joza Gjurovića s reprezentativnim portretima bokeljskih kapetana. Drugi program, koji je rezultirao izložbama u Padovi, Trstu, Tivtu, Zagrebu, Puli i Rijeci, bio je opsežni rad ”Iz prošlosti Boke. Kravata u Bokelja” autora Željka Brguljana i Nikole Albanežea. Od značaja je koncertna Praizvedba opere ”Fedra” Ivana Brkanovića, novo-otkrivene partiture iz 1969, a završna manifestacija Bratovštine bila je velika izložba u Muzeju za umjetnost i obrt ”Zavjetni darovi bokeljskih pomoraca” autora Željka Brguljana i Ariane Koprčina u suradnji s Pomorskim muzejom u Kotoru i Kotorskom Biskupijom, koje je posjetilo 11.800 ljudi. Sličan programski sadržaj trebalo bi nastaviti po mogućnosti i dalje.
Uspjeli smo osigurati i prvi vlastiti prostor 2003 godine u Trnjanskoj ulici, a aktualni u Ilici 48, opremili klupskom garniturom, arhivom, bibliotekom i videotekom. Pogodan je za druženje i mladih i starih članova, pa ga treba oživiti, a u budućnosti i zamijeniti većim i reprezentativnijim prostorom koji bi podržao i omogućio dodatne aktivnosti. A društvenih programa može biti na pretek, od proslave rođendana, prezentacija i predavanja, organiziranje kulturnih događanja, uvježbavanje novih plesaca kola, organizacija izleta u Boku i sl. Uz dobru volju za radom i zajedništvom mogućnosti djelovanja su neograničene.
Društveni prostor u Ilici 48
Od lijeva: Dubravka Sudić, Željko Brguljan, Ivo Škanata, Tonći Belan, Anton Schaller (Ciko), Jozo Gjurović i Štefica Patrušič
3. U ovim turbulentnim vremenima promijenilo se mnogo toga. Te promjene utjecale su na i povezanost s Bokeljskom mornaricom u Kotoru. Koje je Vaše mišljenje o tom odnosu?
Već sam naš naziv, kojeg nosimo s ponosom, nas obvezuje da imamo pozitivan, suradni i bliski odnos, kao što smo ga imali i prije. U ranijem periodu smo imali i zakonske mogućnosti da obnovimo status Podružnice, s istim pravima kao i podružnice u Boki kotorskoj, da sudjelujemo u upravnim tijelima i imamo jednaki broj delegata na Skupštinama. Bio je postignut i kompromisni naziv „Bokeljska mornarica. Bratovštine u Hrvatskoj“. Zbog pogrešne prosudbe i protivljenja pojedinaca iz naše Bratovštine nije došlo do realizacije, a sad je posve bez predmetno. Nedavne nesuglasice su riješene. Bokeljska mornarica, jedinstvena u svijetu, je na radost svih nas, zasluženo svrstana kao nematerijalna baština UNESCO-a, a i stoljetne Tripundanske svečanosti Bokelja u Hrvatskoj su dobile značajno UNESCO-ovo priznanje.
Dobre odnose i prijateljsku suradnju, koju smo imali, treba obnoviti kao suradne udruge u kulturi, lišene drugih natruha. Susreti u Kotoru i Zagrebu neka budu primjeri naše nedavne bliskosti.
Bokeljsku mornaricu u Kotoru treba svesrdno podržati jer ona pripada tradiciji grada Kotora i svojom će opstojnošću i nastupima uvijek podsjećati na slavne dane pomorstva i štovanja sv. Tripuna, koji je od 809. godine bio patron grada. Trebao bi i danas, 3. veljače, biti dan Grada Kotora kao njegov 12. stoljetni simbol.
Predaja medalje s likom admirala Vladislava Brajkovića, slikara Dalibora Parača, admiralu BM Milošu Miloševiću, dar HB BM809 Zagreb.
Kotor, 2009.
Kod Željka na večeri 13.10.2008.
Od lijeva: akademik Tonko Maroević, Željko Brguljan, Nikola Albaneže, Ilija Radović, viceadmiral, i Miloš Milošević, admiral BM – foto J.Gjurović
4. Sami ste naglasili da je veza s matičnom Bratovštinom u Kotoru vrlo bitna, a time se nameće pitanje odnosa i povezanosti s našim Hrvatima koji su ostali živjeti na svojim ognjištima. Kako Bratovštine u Hrvatskoj svojim djelovanjem mogu utjecati i pripomoći u očuvanju nacionalnog identiteta i kulturno materijalne baštine u Boki i Crnoj Gori?
Mogu na vise načina u domeni kulture i oživljavanja slavne povijesti. Prijateljskim kontaktima i uzajamnim posjetima s matičnom Bokeljskom mornaricom i njenim podružnicama u Tivtu i Herceg Novom, kao što je bio posjet pulske Bratovštine Tivtu. Zajedničkim kulturnim programima, kao što je bila naša plodna suradnja s Pomorskim muzejom u Kotoru i u izdavaštvu s Hrvatskim građanskim društvom i s mons. Srećkom Majićem. Kulturne manifestacije, izložbe, predavanja i prezentacije zanimljivog štiva, kao što je imao Željko Brguljan u prikazima svojih knjiga s bokeljskom tematikom. Time značaj bogate povijesno-kulturne baštine podiže ne samo nacionalni duh Hrvata nego i crnogorskog društva, koje je, u odnosu na samostalnu državu 1918. godine, sada bogatije za prirodna i kulturna bogatstava Boke kotorske, uvrštene u UNESCO-vu baštinu čovjenčanstva.
5. Vrlo često u razgovoru koristite riječi: zajedništvo i suradnja. Možemo li te riječi primijeniti i u odnosu na Bratovštine u Hrvatskoj, Rijeci, Splitu i Puli?
Svakako. U doba mog vođenja zagrebačkom Bratovštinom ta je suradnja bila osobno i društveno na vrlo visokoj razini. Inicirao sam obnovu riječke Bratovštine i ponovni izbor kapetana Boža Brajaka kao gastalda nakon 10-godišnje ratne pauze, imao prijateljske susrete i gostovanja s dr. Fredi Tripovićem u Puli, s Rade Perkovićem i dr. Androm Tripkovićem u Splitu, Katicom Smodlaka, pa Tihom Petkovićem u Dubrovniku, nakon kojeg se dubrovačka Bratovština nažalost tiho ugasila. Mislim da treba zadržati status svih Bratovština na istoj samostalnoj razini međusobno bliskih udruga u kulturi.
6. Zajednica Bokeljskih Hrvata, kao udruga, djeluje također na očuvanju hrvatskog identita. Koji je Vaš stav u odnosima između Bratovštine i ZBH?
Moj stav je nepromjenjen. Odnos dviju udruga bi trebao biti komplementaran i suradan, uz uzajamno poštivanje. Obje udruge imaju isti cilj na dva načina djelovanja, kroz kulturu i kroz politiku, što se u prvom redu odnosi na Hrvate u Crnoj Gori i nepatvorenu tradiciju u Boki. Smatrao sam, kao i većina Velikog vijeća u mom mandatu, da kultura brže i jednostavnije bude primljena u drugim sredinama, i da se možemo efikasnije zbližiti s ljudima i institucijama te lakše djelovati u Boki i Crnoj Gori, što smo i postigli, kako je vidljivo i iz iznesenih podataka. To je razlika od politike, koja na lokalnom terenu uvijek dijeli. Bio je to i razlog sukoba, a zatim i razdora, kad se htjelo Bratovštinu pretvoriti i u politički subjekt.
Zasebno osnivanje Zajednice Bokeljskih Hrvata podržavam u njenim pozitivnim aspektima. Svi smo Hrvati, i u jednoj i drugoj udruzi, pa nema potrebe niti je uputna tendencija uvoditi Bratovštine u ZBH kao krovnu zajednicu svih Bratovština. To je pogrešno i kontraproduktivno. Suradnja sa Zajednicom bokeljskih Hrvata se može odvijati na individualnoj razini i u pozitivnom programskom djelovanju.
Neka ZBH bude akter bokeljskih Hrvata na nacionalnoj razini, a suradan sa svim Bratovštinama u pitanju očuvanja tradicije a time i identiteta, a Hrvatske bratovštine neka i dalje budu samostalne udruge u kulturi.
7. Iz Vaših izjava jasno se može zaključiti koje su po Vama temeljne vrijednosti za uspješnost u aktivnostima koje čuvaju tradiciju i zajedništvo, a vidljivo je da još uvijek imate i motivacije biti aktivni. Te činjenice, svim članovima i prijateljima Bratovštine zasigurno mogu poslati poruku za buduća vremena. Bliži se Izborna skupština. Kako bi glasila poruka našim članovima?
Apeliram na sve članove da aktivno sudjeluju u njoj i biraju dinamično vodstvo neopterećeno podjelama, s programom nastavka 100-godišnje tradicije okupljanja Bokelja u Zagrebu, čiji status treba očuvati.
Uz Fides et Honor dodao bih et Amor za
Hrvatsku bratovštinu Bokeljsku mornaricu 809 u Zagrebu,
Josip Gjurović
