U onu večer sjeli su bez imena,
u noći kad tama izdade svjetlo.
Nevidljivi okovi stegnuše sve što diše,
a vrijeme se zadržalo na koži bez daha.
Nijemi glas govorio je iznutra,
ali nitko ne sluša —
vrisak svijeta parao je zrak
i lomio dušu o vlastitu tišinu.
Kamen je pio svaku kap krvi,
hladan i ravnodušan,
dok su kosti popuštale bez zvuka
pod težinom tijela koje više ne pripada sebi.
U mrtvom tijelu još je gorjela duša.
Moli.
Ne za svijet —
nego za oprost,
da ponovno nauči disati.
I negdje, ispod šutnje i tame,
gdje ni bol više ne dopire,
nešto se pomakne — tiše od daha:
kao svjetlo koje se ne da izdati,
kao život
koji se vraća.
T.
Naslovna ilustracija: Bok raspelo III, 2012.
Autor: Željko Brgujlan
