„Molitva je uzdizanje srca k Bogu, a milosrđe je najuzvišeniji zakon“
U povodu blagdana našega bokeljskog sveca, svečano misno slavlje održat će se u utorak, 12. svibnja 2026. godine, u crkvi sv. Leopolda Mandića u Voltinom naselju, na adresi Dragutina Golika 42 u Zagreb.
Sveta misa započet će u 19 sati, a predvodit će je mons. mr. sc. Antun Sente ml., rektor Nacionalnog svetišta i Male bazilike sv. Josipa u Karlovac.
Pozivamo vas da svojim dolaskom sudjelujete u ovom svečanom liturgijskom slavlju i zajedničkoj molitvi.
Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novi kao dvanaesto dijete u obitelji Mandić. Na krštenju je dobio ime Bogdan Adeodat, što znači „dar od Boga“. Odrastao je u duboko religioznoj obitelji koja ga je od najranijih dana usmjeravala prema vjeri, molitvi i ljubavi prema bližnjima. Već u mladosti pokazivao je sklonost duhovnom životu i želju za svećeničkim pozivom.
Sa šesnaest godina, 16. studenoga 1882., odlazi u Serafsko sjemenište u Udinama, koje je pripadalo Venecijanskoj kapucinskoj provinciji. Dvije godine poslije, 12. svibnja 1884., stupio je u kapucinski novicijat u Bassanu del Grappi te je tada uzeo redovničko ime Leopold. Nakon polaganja redovničkih zavjeta nastavio je studij filozofije u Padova i teologije u Venecija, gdje je u travnju 1890. zaređen za svećenika.
Svoje svećeničko djelovanje započeo je u crkvi Gospe od Zdravlja u Veneciji, a tijekom života služio je u više kapucinskih samostana Venecijanske provincije. Boravio je u Zadar, gdje je kratko obnašao službu poglavara, zatim u Kopar kao vikar, te u Thieni i Bassanu del Grappi. Živio je skromno i povučeno, posvećen molitvi, studiju i osobito sakramentu ispovijedi. Svakome tko bi mu pristupio iskazivao je veliku blagost, strpljenje i razumijevanje.
Budući da nije želio prihvatiti talijansko državljanstvo, tijekom Prvoga svjetskog rata, od 1917. do 1918. godine, bio je prognan u nekoliko mjesta južno od Firence. Dana 16. listopada 1923. premješten je u riječki kapucinski samostan kako bi djelovao među Hrvatima i ostalim Slavenima. Međutim, već iste godine, 11. studenoga, na zahtjev vjernika, svećenika i biskupa vraća se u Padovu, gdje ostaje do kraja života.
Posebno se isticao dubokom pobožnošću prema Presvetom Oltarskom Sakramentu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. Kao ispovjednik i duhovni savjetnik stekao je velik ugled zbog svoje poniznosti, suosjećanja i spremnosti da pomogne svakome tko mu se obrati. Mnogi su u njemu prepoznavali čovjeka mira i pomirenja, a upravo je pomirenje među ljudima smatrao jednim od najvažnijih oblika kršćanskoga poslanja.
Cijeloga života nosio je teret teške bolesti koja mu je otežavala kretanje i svakodnevni rad. Ipak, unatoč fizičkoj slabosti, nije gubio vedrinu ni pouzdanje u Boga. Posebnu je snagu pronalazio u molitvi i služenju drugima.
Leopold Bogdan Mandić ostao je poznat i po brojnim ozdravljenjima koja se pripisuju njegovu zagovoru. Među najpoznatijima su ozdravljenje Elze Raimondi iz mjesta Cavazzana di Lusia kraj Roviga 1946. godine te Paola Castelia iz Pagnana di Merata 1962. godine. Ti su slučajevi bili predmet detaljnih istraživanja u Padovi, Milanu i Trentu, nakon čega su proslijeđeni medicinskim i teološkim povjerenstvima Svete Stolice u Rim. Stručnjaci su zaključili da su ozdravljenja bila trenutačna, trajna i medicinski neobjašnjiva, zbog čega su proglašena čudesima ostvarenima po zagovoru oca Leopolda.
Posljednjih četrdeset godina života proveo je u kapucinskom samostanu u Padovi, gdje je neumorno ispovijedao vjernike. Ispovjedaonicu je smatrao mjestom susreta, obraćenja i duhovnog jedinstva kršćana. Dolazili su mu ljudi svih društvenih slojeva – radnici, studenti, profesori, intelektualci, vojnici, poduzetnici, redovnici, svećenici pa čak i biskupi.
Preminuo je 30. srpnja 1942. godine u Padovi. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 16. listopada 1983. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu, pred mnoštvom od oko 170 tisuća vjernika. Tom je prigodom Sveti Otac istaknuo kako nikada prije nije vidio toliko ljudi na kanonizaciji jednoga sveca.
Danas se Leopold Bogdan Mandić štuje kao zaštitnik pomirenja, duhovnoga mira i ozdravljenja. Dolazak njegovih relikvija u hrvatske gradove – Zagreb, Zadar, Dubrovnik, Split i Rijeka – kao i u njegov rodni Herceg Novi, simbolično je ispunilo njegovu želju da se njegove „siromašne kosti“ barem nakratko vrate njegovu narodu na duhovnu korist.
Svojim životom i djelovanjem sveti Leopold svjedočio je važnost jedinstva Crkve, ljubavi prema bližnjima i nesebične pomoći potrebitima. Zajedno sa svetim Tripunom te blaženicima Ozanom Kotorskom i Gracijom iz Mula ostaje trajni duhovni simbol vjere i kršćanske baštine Hrvata u Boki kotorskoj.
