Pad Carigrada 1453., koji je ujedno značio i propast Bizantskoga carstva, i pokazao da je turska sila s obje noge stupila na Balkanski poluotok, zatvorio je trgovačke puteve prema Istoku, a Kolumbovo otkriće Amerike 1492., pa šest godina kasnije Vasco da Gamin obilazak Rta dobre nade i dolazak u Indiju, otvorili su nove. To je imalo za posljedicu da se središte svjetske pomorske trgovine premjestilo s Mediterana na Atlantik. Najveći gubitnik otkrića, koja će označiti početak novoga doba, postat će Kraljica Sredozemlja, Mletačka Republika.[1]

Usporedno s gubitkom kolonija u Bizantu, koji će postupno prelaziti u ruke osmanskih osvajača, Presvijetla Republika izgubit će i rat za trgovinu začinima, njezini brodovi plovit će najdulje do egipatske Aleksandrije i tu kupovati robu po višestruko skupljim cijenama od Portugalaca, koji su je nabavljali u zemljama podrijetla, Indokini. Na simboličnoj razini konačan gubitak premoći na moru, Republika će priznati kada, nakon godina odbijanja, pristane nabavljati orijentalne začine u Lisabonu, uz obvezu davanja monopola za snabdijevanje proizvodima iz Indije novoj pomorskoj sili s Pirinejskog poluotoka.

Stvarni kraj vladavine istočnim dijelom Mediterana doći će nakon gubitka Cipra, već početkom kolovoza 1571., kada će, nakon velikog otpora u kojemu su branitelji nanijeli znatne gubitke osvajaču (više od 50.000 poginulih turskih vojnika), konačno biti spaljena Famagusta i cijeli otok doći u turske ruke. Ni uz velike žrtve  ostvarena pobjeda kršćanske flote kod Lepanta dva mjeseca kasnije neće promijeniti smjer kojim je Serenisima Republika nepovratno krenula.

Lepantska[2] bitka proslavila je dalmatinske, napose bokeljske pomorce. U nedjelju, 7. listopada 1571., na ulazu u Korintski zaljev, samo pet sati, od 11 – 16 h, trajala je, po mnogima, najveća pomorska bitka u povijesti, u kojoj je sudjelovalo ukupno više 420 bojnih galija. Završila je veličanstvenom pobjedom kršćanske alijanse nad osmanlijama.

Svetu Ligu sačinjavali su Papa (Pio V.), Španjolska, Mletačka Republika, te vojvodstva Genova, Savoja i Malteški red. Ugovor o savezništvu sklopljen je 20. svibnja 1571. Savezničko brodovlje okupljalo se u mesinskoj luci na Siciliji. Za to vrijeme turski su brodovi ulazili u Jadransko more, 17. kolovoza 1571. došli su do Hvara, nakon što su prethodno spalili Ulcinj, kojega su trebali braniti odbjegli plaćenici Nijemci i Mlečani, nakon toga zauzeli i Bar, a vjeruje se i Budvu.

Kršćansko je brodovlje brojilo 209 bojnih brodova, 6 galeaca (manjih pomoćnih brodova), 28 velikih transportnih i 70-tak manjih lađa. Najviše brodova davala je Presvijetla Republika (Venecija 54, ostalo njezini posjedi na istočnom Jadranu, u Jonskom moru i na talijanskoj obali, a među njihovih 108 bojnih pod zapovjedništvom Sebastiana Veniera, bilo je sedam dalmatinskih, s Cresa, Krka, Raba, Hvara, Šibenika, Trogira i kotorska galija „Sveti Tripun“, kojom je zapovijedao Jerolim Bisanti. Dubrovčani su isposlovali neutralnost i umjesto mornara Ligi na raspolaganje staviti više od 20 teretnih brodova. Zadarske i splitske jedrenjake izvori ne spominju, smatra se da su pribrojani mletačkoj floti, vjerojatno zato što su njihovi „sopracomiti“ bili Mlečani. Ostali članovi Lige predvođeni Španjolcima poslali su 98 galija, Papa 12, Španjolci 81, Savojski vojvoda 4 i Malteški red, također, 4.[3]

Na mletačkom admiralskom brodu bilo je i 15 Peraštana, koji su držali počasnu stražu kod ratnoga stijega sv. Križa. Peraštanin je bio i Petar Stjepković-Marković, pilot na brodu glavnoga zapovjednika cijele flote don Juana d’ Austria, izvanbračnog sina cara Svetog Rimskog Carstva, Karla V., koji je kao Karlo I. nosio i naslov španjolskoga kralja.

U bici je kao običan mornar na glavnom admiralskom brodu sudjelovao i bio teško ranjen dvadesetčetverogodišnji Miguel de Cervantes, poznat kao autor romana Don Quijote, kojega će napisati 30-tak godina poslije.

Turska flota bila je potpuno razbijena, 230 brodova je zauzeto ili potopljeno, dočim se samo 30 bijegom spasilo. Turci su imali blizu 30.000 mrtvih, među kojima je bio i glavni zapovjednik Muensisade-Ali, a 12.000 kršćanskih robijaša, veslača na turskim brodovima je oslobođeno. Alijansa je imala oko 10.000 žrtava, 2.500 ranjenih i 7.600 mrtvih u koje treba ubrojiti i kompletnu posadu Sv. Tripuna, zajedno sa zapovjednikom Bisantijem i sedam peraških gonfalonijera s broda mletačkoga admirala. Osam ih se spasilo: zapovjednik Niko Đurišin, zastavnici Tripo Đurov  Prvić, Martin Markov Davić, Mato Lovrov Danić, Krsto Andrijin Stojšić, Miho Tripov Tomić, Zuane Lučin Smilović i Marko Stijepov Pregorija. Potopljena je i kotorska galija.

Unatoč pobjedi, Mletačka Republika je bila prisiljena sklopiti za nju nepovoljan mir, morala je vratiti Cipar, u roku tri godine isplatiti Turcima ratnu odštetu od 300.000 dukata, plaćati povećanu rentu u iznosu 1.500 dukata godišnje za posjedovanje otoka Zante (Zakintos, Zakint), vratiti granice u Dalmaciji na prijeratno stanje, tako da se, po riječima jednog suvremenika „činilo da su Turci dobili Lepantsku bitku“. Mir, kojega su sve strane željno dočekale, zaključen je 7. ožujka 1573.

Kompenzaciju gubitka utjecaja na moru, Sinjorija će pokušati ostvariti pojačanom političkom i trgovačkom prisutnošću na kontinentu te razvojem industrije, što će je održati na životu još tri stoljeća, ali će, prije svega biti jasni znaci slabljenja njezine ekonomske moći.

U novim okolnostima, da bi oživjele trgovinu s Istokom, vlasti su koristile pogranične luke prema turskim posjedima na Balkanu. Priliku koja će se ukazati Bokelji će znati iskoristiti, najbolje će se snaći Peraštani, koji će dobiti svoju općinu, ubrzo (1580.) i mornaricu i postati posve neovisni o Kotoru. Nakon njih, kao pomorska središta, živnut će predgrađe Kotora, Dobrota i, takoreći predgrađe, Prčanj. Premda će njegovi brodovi i dalje uspješno ploviti prije svega Jadranom, a ovisno o političkim prilikama i izvan njega, kraj XVI. stoljeća pokazat će da se o vrhuncu pomorske superiornosti Kotora u odnosu na susjedna naselja može govoriti samo u prošlom vremenu. Brzinom kojim će u sljedećim stoljećima susjedi jačati, rast će i žal Kotorana za prošlim vremenima.

Ivo Škanata

[1] Ovisnost Mlečana o slobodnoj plovidbi kroz Otrantska vrata za cijelo vrijeme postojanja njihove Republike najbolje je opisao francuski povjesničar, vodeći bizantolog svojega vremena, Charles Diehl (1859. – 1944.), kada je rezimirajući rezultate frančko-bizantiskog mira sklopljenoga u Aachenu 812., nakon što je ustvrdio da je ključni događaj za Veneciju bio što je izbjegla moćnoj ruci Karla Velikoga, zaključio: „Vjernosti grčkom caru Venecija duguje istodobno i neovisnost i svoju veličinu“.

[2] Lepant od Lepanto, talijanskoga naziva za Naupaktos, luku u tjesnacu koji spaja Korintski i Patraski zaljev.

[3] Podaci o brodovlju obje strane, kao i o broju ratnika i žrtava, premda ne znatno, ipak se razlikuju od autora do autora.

Literatura:

  1. Pavao Butorac: Kulturna povijest grada Perasta, Gospa od Škrpjela, Perast, 1999.
  2. Pavao Butorac: Razvitak i ustroj peraške općine, Gospa od Škrpjela, Perast, 1998.
  3. Gaetano Cozzi: Ciparski rat i Lepantska bitka (1540-1573), Povijest Venecije, svezak II. (s talijanskog prevela grupa prevoditelja), Antibarbarus, Zagreb, 2007.
  4. Charles Diehl: Mletačka Republika (s francuskoga prevela Sandra Prlenda Perkovac), Tipex, Zagreb, 2006.
  5. Grga Novak: Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća II., MARJAN TISAK, Split, 2004. Prvo izdanje knjige u nakladi Vojnoizdavačkog zavoda JNA „Vojno delo“, Beograd objavljeno je 1962.
  6. Grga Novak: Ratovi i bitke na Jadranskom moru, Pomorski zbornik, knjiga prva, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – Institut za historijske i ekonomske nauke – Zadar, Zagreb, 1942. -1962.
  7. Lujo Vojnović: Dalmacija u pomorskom boju kod Lepanta 7. X. 1571., Narodna starina, Vol. 4 No. 11, 1925.