U Zagrebu, 27. studenog 2024. godine u kulturnom centru Napredak predstavljena je monografija o umjetničkom radu Željka Brguljana u organizaciji naše Bratovštine. U nazočnosti gospođe Mirjane Piskulić Načelnice sektora za međunarodnu kulturnu suradnju i europske poslove Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, gospođe Marije Mesnjak voditeljice Službe za projekte i programe hrvatske nacionalne manjine i gospođe Lucije Simunić iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Ambasadora Zorana Jankovića otpravnika poslova Crne Gore u Republici Hrvatskoj, gospodina Bojana Radulovića tajnika Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i predsjednika Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba, gospodina Alije Šukurice, predsjednika Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb, predstavljanju monografije prisustvovale su osobe iz javnog i kulturnog života, članovi Bratovštine, prijatelji i Željkovi učenici koji su svojim dolaskom iskazali iskrenu potporu svom dragom profesoru. O Željkovom životnom putu i umjetničkom radu govorili su Timor Šatara predsjednik Bratovštine i povjesničari umjetnosti, doktori znanosti Ivana Mance Cipek i Enes Quien. Nakon njihovih izlaganja prisutnima se obratio i sam autor, te je zavalio svima na dolasku i podršci. Po završetku Željkovog obraćanja, druženje se nastavilo uz razgovor i prigodni domjenak.
Bokeljsko raspelo, 1990.
U nastavku pročitajte uvodni govor predsjednika Bratovštine Timora Šatare, koji je ukratko spomenuo Željkov životni put od rodnog kraja do životnog ostvarenja kao umjetnika, istraživača i publiciste, profesora i hvale vrijednog baštinika Bokeljskih tradicija i vrednota. Novu monografiju i umjetnikov rad predstavili su Ivane Mance Cipek i Enes Quien a potom se prisutnima obratio i autor.
Sanjam kako Boka tone, 1995. i Svjetionik, 1996.
Timor Šatara:
„Željko Brguljan rođen je u Kotoru, a djetinjstvo je proveo u Prčanju. Duboki bokeljski obiteljski korijeni i djetinjstvo i mladost provedeni u Zaljevu formirali su njegovu ljubav i odanost zavičaju, koja se već desetljećima manifestira kroz istraživanje i pisanje o baštinskim temama kao i na prezentiranje kulturno-povijesne baštine Boke kotorske, a također tome doprinosi i svojim umjetničkim radom budući je u svoja likovna djela unio sam duh Boke.
Željko je pohađao osnovnu školu u zavičajnom Prčanju, a srednju školu matematičkog smjera u rodnom Kotoru. Nakon katastrofalnog potresa koji je pogodio Boku te nakon odsluženja vojnog roka, došao je na studij u Zagreb. Diplomirao je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, kao stipendist Končara radio kraće vrijeme u tvornici na razvoju tehnologije, a potom nakon stečaja tvrtke, na Filozofskom fakultetu položio pedagošku skupinu predmeta i nastavio rad u obrazovanju, kao nastavnik u srednjim školama, tako već preko tri desetljeća.
Paralelno, svoje interese i nekada hobije razvio je do profesionalnog nivoa – kako istraživačko-publicističku tako i umjetničku djelatnost. Iako mu specifični životni put s mnogim teškoćama nije dozvolio da postigne željenu profesiju, on je svoje želje, velikim radom i odricanjem, uspio realizirati u slobodnom vremenu – nastavkom svakodnevnog rada iza posla u školi, a posebno intenzivno tijekom vikenda, praznika i školskih ferija. Nije to nimalo lako i na takvim postignućima ne treba zavidjeti nego izraziti poštovanje za velik i predan rad, a posebno za doprinose zavičaju, bokeljskog zajednici, ali i hrvatskoj i crnogorskoj kulturi.
Otok mrtvih, 2012.
U okviru stručno-znanstvenog rada, Željko Brguljan objavljuje teme iz kulturne baštine, posebno istražuje maritimno slikarstvo i pomorski ex voto. Pored više od stotinu stručnih I znanstvenih članaka, objavio je oko petnaest knjiga, među kojima: Crkva Blažene Djevice Marije u Prčanju (2008), Melita Bošnjak (2010, koautor Tonko Maroević), Pomorstvo Boke kotorske na slikama Bazija Ivankovića (2011), Na granici mora i neba. Zbirka maritimnog slikarstva iz župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije u Prčanju (2015), Život i djelo Ide Verona (2017), Bokeljske teme (2018), Zbirka moderne i suvremene umjetnosti svetišta Gospe od Škrpjela na otoku pred Perastom (2019), Preci svetog Leopolda Bogdana Mandića (2022), Život Meduse. Likovna svjedočanstva putovanja i stradanja Lloydova parobroda Medusa (2023.). Posebno smo ponosni da je nekoliko Željkovih knjiga objavljeno u suizdavaštvu naše Bratovštine. Ove je godine objavio monografiju Crkva sv. Ivana u sakralnoj baštini Prčanja – kapitalno djelo o sakralnoj baštini Prčanja, ali i šira studija o baštini I tradiciji Željkovog zavičajnog mjesta koja je nagrađena zlatnom plaketom Matice hrvatske. Dozvolite da ovdje citiram dio izlaganja Marije Mihaliček iznesenog na nedavnom zagrebačkom predstavljanju ove knjige:
…Ova i ostale njegove knjige o Prčanju i Boki potvrđuju da se istina brani istraživanjem i objavljivanjem baštinskih tema. Pravi je to put da se identitet zavičajnih Hrvata iz Boke obznani temeljem argumenata iz arhivskih vijesti, terenskih istraživanja i literature. Pišući o baštini autor svjedoči kulturne i civilizacijske dosege, tradiciju, duhovnost, odnjegovane na ovom prostoru. Njegov zavičaj: Prčanj i Boka ima u Željku Brguljanu istinskog čuvara duha i tradicije i promotora njihovog povijesnog i kulturnog nasljeđa, a istodobno hrvatska i crnogorska historiografija pouzdanog autora kojega uvažava i hrvatska znanost i crnogorska nauka…
Gradovi i nebo, 1999. i Brodolom, 2001.
Željko Brguljan je kao stručni suradnik dao doprinos značajnim izdanjima, tako likovnoj monografiji Vjekoslav Parać autora Igora Zidić (2011), sabranim djelima Viktora Vide u pripremi Branimira Donata (2012), knjizi Boka kotorska – od kampanela do kampanela, autora Slobodana Prosperova Novaka (2011) i drugim. Poseban je doprinos dao izdanju Leksikona hrvatskoga iseljeništva i manjina kao stalni suradnik za Hrvate s područja Crne Gore i autor brojnih natuknica o pojedinim zaslužnim Hrvatima u Crnoj Gori.
Željko je objavio i nekoliko literarnih radova, niz eseja te knjigu pripovijetki Priče sa Prčanja (2020.) koja nije samo literalno djelo ili niz priča o zanimljivim starosjediocima iz doba autorova djetinjstava, nego i djelo koje čuva i promoviranje kulturno nasljeđe, duhovnu tradiciju i jezik autohtonih Hrvata Boke. Željkova knjiga Olujni kompas (2021) likovno je poetska zbirka gdje se predstavio kao pjesnik, a svoju likovnu nadarenost, edukaciju i estetiziranu osjetljivost iskoristio da stihove obogati crtežima, skicama i kolažima nadahnutim ambijentom Boke. Osim što su obje knjige nagrađene srebrnim plaketama Matice hrvatske, Olujni kompas je na natječaju „Best Book Design from all over the World“ izabrana među najljepše knjige svijeta izdane 2021. te nakon izlaganja na izložbi „Book Art International“ u Frankfurtu, postala dio fonda Deutsches Buch- und Schriftmuseum u Leipzigu.
Kao predsjednik – gastald bratovštine Bokeljska mornarica u Zagrebu, izražavam poseban ponos i zahvalnost za Željkov ogroman i nesebičan doprinos radu Bratovštine tijekom tri stoljeća – od sudjelovanja u organizaciji Bokeljske večeri, brizi oko lutrije i tombole, preko organizacije raznih događaja, izuzetno kvalitetnih i zanimljivih vođenja izleta u Boku, u Venecija, u Padovu i drugdje. Pripremio je i postavio tematske izložbe: Boka kotorska u hrvatskom slikarstvu 1998. u Zagrebu i Splitu u suatorstvu s pok. Tonkom Maroevićem, Bokeljska mornarica i njeni kapetani u Zagrebu 2006. s tadašnjim predsjednikom Bratovštine dr. Jozom Gjurovićem i istodobno realizirao veliki projekt Bratovštine – retrospektivnu izložbu slikara brodova Bazija Ivankovića 2009. U Zagrebu i Dubrovniku u koatorstvu s Nadom Fisković.
Tišina, 2015.
Posebno ističem projekt Bratovštine koji je Željko realizirao u koautorstvu s pok. Nikolom Albanežeom: izložbu Iz prošlosti Boke kotorske – Kravata u Bokelja, a u okviru koje su uvećane fotografije admirala, mornara i bokeljskih građana iz evropskih foto ateljea 19. i prve polovice 20. stoljeća od 2009. do 2014. godine obišle izložbene prostore Padove, Trsta, Tivta, Zagreba, Rijeke i Pule privukavši pažnju povjesničara, etnologa i ljubitelja kulturne baštine, a nadamo se da će izložba uskoro i nastaviti svoj put.
Povodom 90-godišnjice organiziranog djelovanja Bokelja u Zagrebu 2014. Željko Brguljan je s Arijanom Koprčinom iznio veličanstvenu izložbu Zavjetni darovi bokeljskih pomoraca koja je bila postavljena u Muzeju za umjetnost i obrt I privukla velik interes struke i javnosti.
Željko Brguljan, inženjer, nastavnik, likovni umjetnik, istraživač kulturno-povijesne baštine i pisac, danas spada među vodeće poznavatelje kulturno-povijesne baštine Boke kotorske. O njegovom likovnom radu znam malo, ali će nam o tome i o novom monografskom izdanju koje je tome posvećeno, govoriti oni koji su za to kompetentni – povjesničari umjetnosti, doktori znanost Ivana Mance Cipek i Enes Quien. No prije nego im prepustim riječ želim samo napomenuti da je Željko Brguljan, pored prezaposlenosti u nastavi, u istraživanju i pisanju, u okviru likovne karijere uspio sudjelovati na stotinjak skupnih izložbi, većinom žiriranih i većinom u inozemstvu, tako 12 puta u Parizu, a 16 puta u američkim gradovima gdje je dobio šest nagrada žirija. Samostalno je izlagao čak 26 puta, a priznao mi je da mu je zadnja izložba najdraža jer je ujedno i prva u rodnom mu gradu – Kotoru. Brguljan je član profesionalnih likovnih društava – HDLU-a (Zagreb), ULUPUH-a (Zagreb) i NCS-a (Hudson).
Likovna monografija o njegovu radu, autora pok. Nikole Albanežea, objavljena je 2014. u izdanju Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a sada, desetljeće kasnije, sa zadovoljstvom predstavljamo novu monografiju o Željkovom umjetničkom radu o kojoj prepuštam riječ drugima.“
Leptir, 2017.
Dr. sc. Ivana Mance Cipek viša znanstven suradnica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, dopredsjednica Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske:
„Drago mi je da Vas mogu pozdraviti… na predstavljanju još jedne knjige iz radionice svestranoga Željka Brguljana, autora kojemu je istraživanje i promoviranje Boke kotorske i njezina slojevita kulturnog nasljeđa svojevrsni apostolat – zadatak kojemu se potpuno i gorljivo predaje, neumorno šireći kult Boke, ne samo među nama, koji smo zavičajno s njome povezani, nego i šire, stječući nove poklonike i prelazeći nacionalne i druge granice. Svjedoci smo sada već mnogih Željkovih uspjeha; prvenstveno znanstveno-istraživačkih, usmjerenih na razne teme iz kulturnog nasljeđa Boke; zahvaljujući do sada objavljenim knjigama i katalozima izložbi raspolažemo pouzdanim znanjem o crkvama i svetištima, o brodovima i njihovim slikarima, o svecima i njihovim precima, o zavičajnim zbirkama i tajnama koje čuvaju. Književnost Boke – također.
Večeras – djelo koje je osobnijeg karaktera; takvih primjećujem ima nešto više baš u posljednje vrijeme – Priče sa Prčanja i Olujni kompas, a sada evo i ova knjiga koja predstavlja njegov umjetnički rad.
Kako službenu „monografiju“ Željko već ima – iz pera Nikole Albanežea (2014.), treba naglasiti po čemu se ova knjiga od nje razlikuje: premda također predstavlja Željkov umjetnički rad, ovo nije klasična monografija već knjiga koja se zapravo nadovezuje u niz s već dvije spomenute – Priče sa Prčanja, Olujni kompas. Za razliku od klasične monografije čiji je zadatak predstaviti umjetnički rad što cjelovitije, kronološkim redom iznoseći genezu i razvoj umjetnikova izraza, koja obično ima jedan noseći, opsežniji tekst i na kraju donosi katalog djela, kompletnu bibliografiju itd. – ova je knjiga puno ležernije ustrojena. Kao i medij u kojem se Željko likovno izražava – ona je svojevrsni kolaž: kombinacija je slike i teksta, koji se ne nalaze u neposrednoj vezi; dok reprodukcije u nekome svome intrinzičnom ritmu donose Željkove kolaže, tekstualni dio sastavljen je od ulomaka iz članaka i studija više autora koji su o Željku kroz njegov radni vijek pisali – T. Maroević, N. Albaneže, G. i E. Quien, G. Blagus, G. Cvitan, LJ. Zeković, Zdenka Bilušić itd. Te dvije „narativne“ linije teku autonomno, mjestimično se dotičući i prožimajući, što se odražava i u prijelomu knjige. Knjigu je moguće listati poput slikovnice, bez čitanja teksta; moguće je upustiti se u koncentrirano čitanje tekstova po redu, a moguće je i skokovito, bez nekog reda, prema trenutnom poticaju zaviriti u misli nekog od navedenih autora. Slično je ustrojen i Olujni kompas: premda se ondje nalazi kombinacija Željkove poezije i likovnih djela, korespondencija između slike i teksta je naknadna i neobvezujuća. Stoga je i ova knjiga ustrojena osobnije, subjektivnije: jednostavno, radi se o Željkovom osobnom izboru slikovnog i tekstualnog materijala, a ne o pregledu svega napisanoga i napravljenog po nekim intersubjektivno važećim kriterijima. To nije mana, nego posebna vrijednost knjige. Čini nas bližima autoru, bližima onome što on drži vrijednim i važnim.
Soba s pogledom na Moulin Rouge, 1997.
O Željkovu umjetničkom radu dosta je i dobro pisano; razlozi su intrinzični – njegov je umjetnički rad bio poticajan, ali i ekstrinzični – uklapao se u određene umjetničke preferencije trenutka, što također nije naodmet za napomenuti. Medij kojem se služio i služi – utjelovio je neke estetske pozicije kasnog modernizma ili post-modernizma (terminologija opcionalna); ideju da je umjetnost vazda citat ili prerada već postojeće umjetnosti, ideju da živimo u post-povijesnom vremenu u kojem slobodno možemo posezati za prošlim, spajati naizgled nespojivo, kršeći dugo izgrađivane umjetničke identitete – između figurativnog i apstraktnog, klasičnog i baroknog, intelektualnog i afektivnoga, elitnoga i popularnoga itd. Nadovezao se na otkriće da slika može biti evokativna, da može pripovijedati priču, biti intertekstualno upletena u svekoliku, ne samo likovnu već i literarnu i inu drugu stvarnost. Nadovezao se na jedno opće raspoloženje koje je istovremeno valoriziralo poplave sentimenta i ironijski odmak, koje je voljelo ekstreme i odbijalo vrijednosti uravnoteženosti i sklada. To ne ističem stoga kako bih umanjila Željkov originalni doprinos, nego upravo suprotno: kako bih istaknula da je njegov umjetnički rad, koji se zapreo u naizgled partikularnim okolnostima života i rada u poratnoj Hrvatskoj, intuitivno utjelovio ono što je svijet umjetnosti tada htio i znao prepoznati. To nije nevažno; jer svaku umjetnost prati njezina argumentacija, vrsta estetskog diskursa; i pišući o Željkovim radovima svi pisci pisali su o umjetničkim problemima koji su bili ne samo Željkovi, nego općeniti; i stoga su imali tip argumenata koji je išao njemu u korist, koji je mogao njegovo djelo, koje je nesumnjivo duboko subjektivno motivirano, približiti ukusu vremena. Taj sretan spoj između subjektivnoga i intersubjektivnoga, između djela i argumenta koji govori u korist tog djela, opusu daje povijesnu dimenziju, sidri ga u povijesnom zbivanju; a samo kao povijestan, dogođen i prepoznat, opus nadrasta trenutak svoga nastanka, i nas koji ćemo kao vjerna publika prema tome djelu uvijek imati posebnu vrstu osjećaja jer prizore koje utjelovljuje imamo u osobnom iskustvu. Iz toga su razloga ovakve knjige potrebne; one su vrsta dokumenta, koji djelo oslobađaju od trenutnih, akcidentalnih sviđanja i nesviđanja i prepuštaju ga prosudbi nekog budućeg vremena.“
Prozor vojvotkinje Devillars, 1997.
doc. dr. sc. Enes Quien:
„Dame i gospodo, dobra večer. Ja sam dr. Enes Quien, dugogodišnji bivši profesor kolegija povijesti umjetnosti, moderne i suvremene umjetnosti, hrvatske moderne i suvremene umjetnosti te manirizama u umjetnosti, na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i likovni kritičar s 35 – godišnjim iskustvom. Izuzetna mi je čast i zadovoljstvo reći nešto o pregnantnom i izvanrednom umjetničkom radu Željka Brguljana. Kako su autori njegove prve monografije iz pera nenadmašnoga i najvećeg likovnog i književnog kritičara te pjesnika i prevoditelja akademika Tonka Maroevića, i kolega i prijatelj Nikola Albaneže, autor uz Tonka Željkove druge, ove ovdje prezentirane monografije, umrli, mene je došlo da kažem nešto o Brguljanovoj umjetnosti i samom činjenicom da sam mu napisao prvi predgovor i otvorio prvu samostalnu izložbu u Zagrebu. Govorio sam i na promociji prve monografije u Muzeju za umjetnost i obrt. Kasnije sam napisao i otvorio i još poneku izložbu. Sada tek vidim, u ovoj monografiji u kojoj je Brguljan sabrao tekstove kritičara koji su o njemu pisali (Ivana Mance, Jasna Galjer, Stanko Špoljarić, Ive Šimat Banov, Goran Blagus, Guido Quien, Tonko Maroević, Nikola Albaneže, Grozdana Cvitan, Ljiljana Zeković, Marija Miholiček, Zdenka Bilušić i još neki) – da sam napisao pet tekstova o Željkovim kolažima. Po struci inženjer strojarstva i profesor stručnih strojarskih predmeta na srednjoj strukovnoj školi, Brguljan je od djetinjstva u sebi osjećao potrebu za kreativnim stvaranjem. Po onoj glasovitoj definiciji velikog slikara Vasilija Kandinskog u kanonskoj knjizi ”O duhovnom u umjetnosti” (”Über die Geistes in der Kunst”), umjetnost nastaje ”diktatom unutarnje nužnosti”. Posebno kada je iz svoje rodne Boke Kotorske, gdje je rođen 1962. godine u Kotoru i odrastao u obližnjem Prčanju, a srednju školu završio u rodnom gradu, došao na studij u Zagreb. Nostalgično sjećanje na svoj zavičaj počeo je iskazivati umjetničkim radovima, a to su u njegovom slučaju slike – kolaži maloga, komornog formata. Sjećam se našega prvoga susreta. Bilo je to krajem 1994. godine, o Bože, zar je prošlo već 30 godina!, kada mi je prišao, tiho i skromno, i zamolio da dođem k njemu vidjeti njegove radove. Došao sam, u njegovu malu, vlažnu, prizemnu podstanarsku sobicu u kući na početku Pantovčaka. Bilo mi je blizu, jer sam često prolazio Britanskim trgom. Tada sam još bio profesor na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Kako ne mogu funkcionirati bez kave, zamolio sam Željka da mi skuha kavu. Rekao je da nema jer ne pije kavu. Kakav je to Hrvat koji ne pije kavu, pomislio sam. Nema ni šećera, ne koristi ga. Ovako visok, vitak, bistrih svijetlih očiju, a iznimno kulturan, pristojan, ljubazan, učtiv, skroman i gotovo skrušen, shvatio sam da je preda mnom asket. Otišao sam u dućan, kupio kavu i šećer, vratio se i sam skuhao kavu (jer Željko nije znao ni kako se kuha). Sjedio sam u uskoj, maloj izbici za stolom punim knjiga i počeo gledati divne bisere malih kolaža koje mi je Željko polako i tiho podastirao pred oči. Oduševio sam se, bila je to ljubav na prvi pogled, colpo di fulmine, kako bi rekli Talijani. Naravno da radi male formate, jer mu je prostor tako skučen da može raditi samo za stolom.
Lisa, 1997.
Na crni, sivi, tamnozeleni, tirkizni i crveni zgužvani papir (sam ga farba i gužva), koji mu služi kao podloga i pozadina, umjetnik lijepi izrezane slike slavnih renesansnih majstora i stvara lebdeći prostor bez sile teže. Dobiva nadrealne, snovite prizore, atmosferične i ambijentalne. U pozadini je uvijek Boka Kotorska ili Pariz. Mitska mjesta Željkovih strasti i ljubavi, žudnje, čežnje i nostalgije. Kada radi Pariz, onda je tu Moulin Rouge i neizostavna, najčešće prisutna, Mona Lisa Gioconda Leonarda da Vincija. Ili pak Manetova pipničarka (šankerica) sa slike ”Bar Follies-Bergére“. Uz Mona Lisu najčešći su mu motivi Sveti Sebastijan izboden strijelama i Raspeti Isus Krist. Oni lebde ponad Boke Kotorske, Perasta ili Kotora, ili su sveprisutni u Parizu ili kakvom drugom insceniranom pejzažu. Naravno da me oduševio Brguljanov rad, jer je pogodio i moje strasti i ljubavi kao povjesničara umjetnosti. Da sam umjetnik, stvarao bih vjerojatno iste ili slične motive kao Željko, oni su dio naših imaginarnih muzeja, i u podsvijest vječno zaključane teme i motivi. A kada sam shvatio da Željko inspiraciju nalazi i u prozi Itala Calvina, i meni jednog od omiljenih pisaca, te posebno, poeziji Salvatorea Quasimoda i Federica Garcíje Lorce, e, za mene to onda postaje privatno, pa i intimno. Veliki talijanski pjesnik nobelovac, Salvatore Quasimodo, bio je prijatelj s mojim pokojnim ocem, također pjesnikom i prevoditeljem talijanske poezije (Petrarcin Kanconijer i Umberto Saba), a Lorca je dio mojih hispanističkih ljubavi. Jer sam, osim povjesničar umjetnosti, i hispanist i luzitanist, dakle profesor španjolskoga i portugalskog jezika i književnosti. Bio sam, uz pokojnoga Jordana Jelića, autor velike izložbe povodom 80-godišnjice strijeljanja Lorce u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Bavio sam se njegovim crtežima i naručio od mnogih umjetnika da na temu Lorce naprave rad za izložbu, a Željko je imao već gotove radove, pa sam njegova čak četiri rada inspirirana Lorcinom poezijom uvrstio na tu izložbu.
Znam svu Lorcinu poeziju, ali posebno me se dojmila poema drugoga velikog kastiljanskog pjesnika Antonija Machada, napisana povodom streljanja i tragične smrti 36-godišnjeg andaluzijskog pjesnika, jer je bio komunist, homoseksualac i mason, za fašiste i Francove falangiste ne znate što je gore.
Konjikova pjesma, 1996.
Poema se zove ”El crimen fue en Granada”:
El crimen / Zločin
Se le vio caminando entre fusiles por una calle larga / salir al campo frío aún con estrellas de la madrugada
(Vidješe ga kako hoda među puškama dugom ulicom i kako odlazi u hladno polje u svanuće)
Mataron a Federico cuando la luz asomaba
(Ubiše Federica kada se svjetlost pomaljala)
El pelotón de verdugos no osó mirarle la cara / todos ceraron los ojos / Rezaron/ni Diós te salva!
(Četa ubojica ne usudi se pogledati ga u oči/svi zaklopiše oči / Pomoliše se/ni Bog te ne bi spasio!)
Muerto cayó Federico / sangre en la frente / y plomo en las entrañas
(Mrtav pade Federico / krv na čelu/i olovo u utrobi)
Que crimen fue en Granada / Sabed! / Ay, pobre Granada, en su Granada!
(Da zločin se dogodio u Granadi / Znajte / Jao, jadna Granada, u njegovoj Granadi!)
El poeta y la muerte / Pjesnik i smrt
Se le vió caminar sólo con Ella / sin piedo de su guadaña
(Vidješe ga kako hoda sam s njom / ne bojeć’ se njene kóse)
Hablaba Federico requebrando a la Muerte / Ella escucha
(Govorio je Federico obraćajući se Smrti / Ona je slušala)
Porque ayer en mi verso compañera / sonaba el golpo de tus secas palmas
(Jer jučer je u mom stihu drugarice / odjekivao pljesak tvojih suhih dlanova)
Y diste el hiello a mi cantar con tu hoz de plata.
(I zamrznuo moje pjevanje svojom srebrnom oštricom.)
Cantaré la carne que no tienes / los ojos que te faltan
(Pjevat ću meso tvoje koje nemaš / oči koje ti nedostaju)
Los cabellos que el viento sacudía / los rojos labio donde te besaban
(Kosu kojom je vjetar vitlao / crvene usne u koje su te ljubili.)
Gitana, Muerte mia / que bien contigo a solas en estos aires de Granada
Mi Granada!
(Ciganko, Smrti moja, kako je dobro biti nasamo s tobom na ovom zraku Granade
Moje Granade!)
III.
Se le vio caminar…
(Vidješe ga kako hoda…)
Labrad amigos de piedra y sueño en Alhambra / un túmulo al poeta
(Klešite prijatelji od kamena i sna u Alhambri / Pjesnikov grob)
Sobre una fuente donde llora el agua y eternamente diga:
(Ponad česme u kojoj voda plače i vječito govori:
El crimen fue en Granada
En su Granada!
(Zločin se dogodio u Granadi
U njegovoj Granadi!)
Zemljo tiha noći beskrajnih, 1996.
Željko je znao koliko poznajem i volim španjolsku kulturu, slikarstvo i književnost, pa mi je poklonio kolaž s autoportretom najvećega španjolskog baroknog slikara, slikara kraljeva i kralja slikara, Don Diega de Silve y Velázqueza. Eno ga iznad vrata moje spavaće sobe, u monografiji reproduciran na 43. stranici. Poklonio mi je i kolaž ”Llanto por Sánchez Mejías” (”Plač za Sánchez Mejíasom”) po pjesmi Federica Garcíje Lorce ”A las cinco de la tarde” (”U pet sati popodne”) u kojoj oplakuje smrt na koridi prijatelja torera (ne toreadora – picador i matador da, ali borac s bikovima na koridi je torero, a ne toreador) Ignacija Sáncheza Mejíasa. Eno ga visi mi u dnevnom boravku. Nije reproduciran u knjizi.
Kada radi Pariz, Željko misli Boku. Kada radi talijansku renesansu, Firenzu, Veneciju ili Rim, Željko misli Boku. Kada radi Španjolsku i Andaluziju, Željko misli Boku. Tako ovjekovječuje svoju rodnu, voljenu i ljubljenu rodnu grudu, svoj genius loci (”duh mjesta”), svoj zavičaj. Lokalno uzdiže u univerzalno i univerzalno usredotočuje na lokalno. Imaginativan i vrlo kreativan, opus komornih kolaža Željka Brguljana važan je segment hrvatske suvremene umjetničke scene. Izlagao je i na skupnim izložbama u inozemstvu, po svijetu. U Americi je iznimno cijenjen i poštovan. Ne znam ima li itko od Bokelja tko je više učinio za svoju Boku Kotorsku od Željka, znanstveno je istražio po arhivima podatke o bokeljskim brodovima i slavnim pomorcima i kapetanima, objavio i uredio niz publikacija i knjiga o Boki i Bokeljima, o čemu je predsjednik Bokeljske mornarice gospodin Timor već govorio.
Hvala na pažnji.“
Zimski led, 1998.
Autor Željko Brguljan:
„Dobra večer svima!
Četrdeset godina rada unutar ovih korica potvrđuje bolnu činjenicu da vrijeme prebrzo izmiče. Osjećam kao da je sve ovo bila tek priprema i da bih sljedećih 40 ljeta trebao razviti i stvoriti nešto novo i vrijednije, ali, suvremenim rječnikom, tog „vremenskog paketa“ nema u ponudi.
Što reći o knjizi? Koncipirana je kao kronološki slijed radova u kolažno-kombiniranoj tehnici koje prate članci iz tog doba, s odstupanjima tamo gdje je dizajn knjige zahtijevao drugačije. I ukupan tekst knjige je zapravo kolaž – nižu se odlomci predgovora izložbi ili kritika niza istaknutih povjesničara umjetnost i likovnih kritičara koji su mi ukazali čast pisati o mom radu. Prvenstveno i ovom prilikom želim se prisjetiti akademika Tonka Maroevića i profesora Nikole Albanežea s kojima sam desetljećima surađivao, koji su me počastili mnogim izvrsnim člancima, a posebno divnim prijateljstvom.
Tonko je bio i ostao neponovljiva osoba, po svojim i ljudskim i intelektualnim osobinama te nesagledivom znanju i talentu, a povrh toga po skromnosti i pristupačnosti. Zahvalan sam mu za čitav niz predgovora i otvaranja izložbi, za recenzije i predstavljanja knjiga, a posebno na uvijek iskazanom iskrenom prijateljstvu i veselju susreta. Ponosan sam da smo u predivnom ozračju odradili dva suautorska projekta – likovnu monografiju slikarice Melite Bošnjak (u izdanju Antibarbarusa) i tematsku izložbu Boka Kotorska u hrvatskom slikarstvu (u organizaciji Bokeljske mornarice).
Nikola je bio oličenje dobrote, obrazovanosti i bogatstva interesa. Duboko zainteresiran za razne teme, posebno likovne, analitički je i inteligentno ponirao u opuse umjetnika. Zahvalan sam mu što se posvetio i mom djelu, pa je tako autor izvrsnog teksta likovne monografije o mom radu iz 2014., čijim je nastojanjem ona i zaživjela. Sa zadovoljstvom i u veselju odradili smo i jedan zajednički projekt. Našom izložbom Iz povijesti Boke kotorske – Kravata u Bokelja gostovali smo u šest gradova Italije, Crne Gore i Hrvatske i skupa s Jozom Gjurovićem proveli nezaboravne dane – i rada i smijeha, na putovanjima koja su učvrstila naše prijateljstvo.
Nemjerljiva je šteta njihovog preranog odlaska, a naša je dužnost da ih se sjećamo i ističemo njihove doprinose, ne samo na razini osobne suradnje nego i u kontekstu doprinosa hrvatske kulture i šire.
Također sam zahvalan na prilozima vrednovanja i afirmacije mog rada povjesničarima umjetnosti Goranu Blagusu, Jasni Galjer, Stanku Špoljariću, Guidu Quienu, Ivi Šimat Banovu, Mariji Mihaliček, Ljiljani Zeković i mnogim drugima, koji su poniranjem u moj skromni opus otkrivali i tumačili ono što drugi, katkad ni sam autor, nisu prepoznavali i naslućivali.
Izgubljeni gradovi, 1999.
Jedan od ključnih preduvjeta dobre likovne monografije su izvrsni snimci radova. Imao sam sreće da su mi snimali slike vrsni majstori fotografije: prije svega dvojica danas nažalost pokojnih – nezaboravni Vid Barac i divan, tihi Stanko Vrtovec, potom i Luka Mjeda, Ivan Petrović, Goran Vranić, Thomas Hurlbut i također Nikola Šiško koji je inicirao i oblikovao prethodnu monografiju o mom radu. A za prijelom i dizajn ove knjige zahvalan sam Branki Moskaljov koja je prihvatila rad u trenutku kada je bilo već upitno da li ćemo je uspjeti realizirati do dogovorene bokeljske izložbe. U divnoj suradnji, što znači s minimalno glođanja, ali i u manje divnom stresu zbog kratkog roka, dovršili smo knjigu „pet do dvanaest“. Stigla je u Kotor krajem srpnja, dan prije otvorenja izložbe i njenog predstavljanja.
Želio bih se ovdje zahvaliti gospodinu Grahamu McMasteru na dugogodišnjoj suradnji i spremnosti da uvijek, iako prezauzet poslom, preuzme na prijevod svaki moj rukopis i da od njega napravi najbolje što zna, a itekako zna jer njegovi prijevodi čitaču su čisto uživanje. Također zahvaljujem Tiskari Printera na trudu da knjiga ugleda dan u najboljem svjetlu.
No, ova knjiga ne bi nikada ugledala svjetlost dana, da nije bilo i prijateljske materijalne potpore kojom su se pokrili znatni troškovi pripreme i tiska. Hvala Vesni Šojat na tom obliku podrške.
Organizatoru ove promocije – Bratovštini koja okuplja Bokelje i potomke Bokelja u Zagrebu, a posebno požrtvovanom gastaldu Timoru Šatari najljepša hvala, također na lijepom izlaganju kojim me podsjetio na moja dovršena djela i nedjela. I na kraju, s umjetnikom teška karaktera ostanu oni najžilaviji – u ovom slučaju majstori riječi, usmene i pismene: Enes Quien koji najduže prati moj rad i koji me, kao i danas, nebrojeno puta počastio svojim stručnim osvrtima, punih izvrsnih zapažanja, i Ivana Mance, sa svojim znanstvenim pristupom i talentom prepoznavanja stvari, s kojom me upravo Tonko, kao svojom kolegicom, upoznao, a ubrzo se pokazalo da nas veže još jedna čvrsta nit – bokeljski korijeni.
Hvala svima vama, koji ste podržali ovaj naš susret izdvojivši dragocjeno vrijeme i još dragocjenije živce dok ste se probijali prometnim krkljancima Grada. Posebno zahvaljujem na dolasku mojim učenicima jer nakon pola dana druženja s knjigama u Školi, odluka da dio slobodnog vremena posvete još jednoj knjizi za svaku je pohvalu i poštovanje.“
Ed e subito sera III, 2012
Fotografije s predstavljanja knjige:
