JU Gradska biblioteka Tivat i Matica hrvatska – Ogranak u Boki kotorskoj organizovali su promociju knjige „Tivatski spomenar“ autorice Marije Mihaliček. Događaj je održan u Muzičkoj školi Tivat. Na promociji su govorili profesor Neven Staničić i autorka, dok je moderator večeri bila direktorica Biblioteke Vesna Barbić. Veče je otvorila ženska klapa Bellezza.

Autorka Marija Mihaliček govorila je o značaju Matice hrvatske i istorijskoj ulozi njenog ogranka u Boki kotorskoj:

„To je jedan od 130 ogranaka koje Matica hrvatska iz Zagreba ima u gotovo svim gradovima Hrvatske i izvan nje, i u Evropi i svijetu gdje žive Hrvati. Ideja očuvanja identiteta kroz njegovanje tradicije, običaja, jezika ispoljava se kulturna misija Matice hrvatske koja je najstarija kulturna ustanova u Hrvatskoj, stara 183 godine. Proizašla iz Matice, utemeljena 1842., koja odigrava, važnu ulogu u buđenju nacionalne svijesti u drugoj polovini XIX. stoljeća. Istražujući prošlost Matice hrvatske u Boki kotorskoj, otkrila sam da je misija najstarije kulturne institucije hrvatskog naroda na prostoru Boke i Crne Gore u prošlosti bila široko prihvaćena. Njezino članstvo nisu bili samo Hrvati. Članovi su bili i mnogi Bokelji druge vjere i druge nacionalnosti, koji su prihvaćali i cijenili kulturnu misiju, a koja je potom preko knjige, časopisa dopirala do bokeljskih i crnogorskih intelektualaca. Matica hrvatska u Tivtu imala je organizirani ogranak već 1897. godine”.

Profesor, Neven Staničić govorio je o značaju knjige i vrijednosti prikupljene građe:

„ Na moju veliku sreću i zadovoljstvo, literatura i bibliografija u Tivtu dobija sve više tekstova. I sada smo dobili jedan spomenar koji se vezuje na nešto što smo proteklih godina već imali mogućnosti da naslutimo, obzirom da se radi prije svega o fotomonografiji – recimo da ih fotografija najviše povezuje.

Spomenar Marije Mihaliček nas vraća u mnogo raniji period i sigurno da će zanimati naše starije sugrađane, tim prije što pred sobom imamo nešto što između dvije korice do sada u Tivtu nikako nismo imali a to je, vjerovali ili ne, 321 fotografija plus 31 grafika, karta ili razglednica sa ovog područja. Sve skupa 352 publikacije.

Tivćani, do ovog trenutka, nisu bili poznati po tome da vole ustupati porodične fotografije, tako da je ovo jedan zaista veliki i sveobuhvatan Marijin poduhvat da uspije okupiti toliko darovalaca da bi ih stavila u jednu knjigu koja predstavlja kapitalno izdanje. Nije samo za čitanje, prije će biti za razgovor i prisjećanje, što sam sa sobom čitalac, što u nekom društvu.

Marija se u uvodu ovog izdanja ogradila da može biti i drukčijih tumačenja, drugačijih shvaćanja sadržaja, što zapravo za ovakvo izdanje predstavlja pravo bogatstvo. Imao sam puno nostalgije i lijepih emocija srećući se sa podacima, odnosno fotografijama ovdje. 

Da ne bi ostalo samo na osjećaju, ovdje se vidi jedan ozbiljan naučno-istraživački rad. Ipak se susrećemo s jednom istoričarkom umjetnosti koja je iza sebe ostavila značajnu izlagačku i autorsku karijeru. Primjećujemo da ovdje na jednom mjestu, makar iz mog iskustva, imamo napokon potpis svih fotografa i fotografskih ateljea koji su se bavili Tivtom kao objektom, kao mjestom, modelom.

Nabrojani su do kraja i meni je zadovoljstvo da ih napokon imamo i možemo se suočiti s njima, pored ostalog, i kroz neko zajedničko traganje za novim izvorima i susretanje s istorijskom fotografijom Tivta“.

Direktorica Biblioteke, Vesna Barbić istakla je važnost fotomonografija u savremenom vremenu:

„U izdavačkom smislu ovakve su knjige vrijedne, jer danas više ne pravimo fotoalbume. Ove fotografije sa obrubljenim paspartuima, na reckanim bijelim okvirima. Danas više takvih fotografija ne samo što nema, nego pretpostavljam da ničeg sličnog u budućnosti neće biti. I zato je ovo jako važan poduhvat. Vi ste intimnu istoriju jednog mjesta spakovali u jedan fotoalbum plus priče. To je neprocjenjivo za kulturnu baštinu“.

Autorka Mihaliček je objasnila motivaciju i koncept knjige, naglasivši ličnu emociju i važnost pamćenja:

„Tivat je moj zavičaj. Dobar dio života nisam živjela u njemu, ali sam se vraćala roditeljskoj kući u Mrčevcu. Mogla sam pratiti mijene koje su ga oblikovale – od malog mjesta sa značajnom industrijom do današnjeg turističkog centra. Prema toj pojavi imam podijeljeno osjećanje.

Ne mogu reći da mi ne prija sjaj novih tivatskih visura, a istovremeno tugujem za nestankom svake prizemne obiteljske kuće i cvjetnog dvorišta koje se bespomoćno predaju pred višespratnicama od betona, stakla i inoksa. Pred tim prizorom osjećamo kako se, uporedo s mijenjanjem fizionomije mjesta, mijenja i njegov duh.

Zato sam Tivatskom spomenaru nastojala zabilježiti ne samo nekadašnji izgled, nego i nešto od načina života, običaje, tradicije. Prije nekoliko decenija Tivat je disao drugačije, a vrijeme mu je donijelo očekivane, ali i neočekivane kulturološke promjene. Zato je važno ne zaboraviti.

Čini mi se da svatko ko može svjedočiti prošlost ima u nekom času spoznaju koliko je važno da se sjećanje s nekim podijeli, da se nekom prenese ono što nas određuje, što nas izgrađuje, što čini da osjećate gdje ste ponikli i gdje pripadate. Mislim da su ljudi koji zanemaruju sjećanja uskraćeni za veliku emociju, ali i izloženi opasnosti da izgube osjećaj pripadnosti svom porijeklu, vjeri i tradiciji.

Davno sam osjetila da svako mjesto obalom Boke ima nešto posebno, tako i Tivat. To posebno, drugačije i neponovljivo htjela sam zapisati i odabrala sam, rekla bih, slobodnu formu za koju je najprihvatljivija odrednica fotomonografija.

Mogla sam staviti naziv, recimo, Fotografijom kroz prošlost Tivta, međutim ja namjerno biram riječ – spomenar, koja asocira na posebne bilježnice gdje smo jedni drugima u školskim danima ostavljali poruke, zapise, stihove, crteže, fotografije.

U spomenaru kojeg večeras predstavljamo, željela sam ostaviti kroz fotografiju pisanu riječ upravo ono što je znak – što je on znak sjećanja, privrženosti, odanosti i ljubavi.

Ovu moju ideju vizuelno je uobličio grafički dizajner Mario Aničić iz Zagreba u knjigu od 360 stranica, na najljepši način. Sigurna sam da ćete uživati u njenoj prefinjenoj likovnosti.

Spomenar donosi bogati memorijski kolaž prošlosti Tivta od kraja 19. do 60. godina 20. stoljeća. Molim vas da ga prihvatite kao moj lični odabir – asocijacija uspomena, sjećanja i najbližih okružja koje sam uramila u tematske cjeline: topografija, obalom Tivatskog zaliva, naslijeđe i baština, Pomorski arsenal, Mornarički park, Pučka osnovna škola, duhovna tradicija, život i običaji, nošnja, glazbena tradicija, Tivćani i sport.

Smatrala sam da tekstualni zapisi do kojih sam došla mogu korespondirati sa starim razglednicama i fotografijama i naglasiti autentičnost, zato sam ih i uvrstila u spomenar. Tekstualni zapisi, citati, započinju od Kotoranina Cizile, benediktinca iz 17. stoljeća, o Tivtu kao mjestu gdje se prave dobra vina, maslinovo ulje, uspijeva svakovrsno voće, a krase ga otmjene palače kotorske gospode“.

Preneseno sa: Radio Tivat