Migracije Bokelja imaju milenijski kontinuitet. Prvo masovnije napuštanje zavičaja, koje susrećemo u povijesnoj literaturi, zbilo se, zbog ratnih okolnosti, u drugoj polovici 9. stoljeća, zatim iz istih razloga, potkraj 10., potom tijekom 14. – 17. stoljeća, što zbog brojnih pandemija kuge, što zbog čestih zemljotresa, od kojih su neki bili razorni, a dobrim dijelom i zbog snažnog prodiranja sve dublje na Balkan turske vojne sile. Trend se nastavio u prvoj polovici 19. stoljeća, nakon naglog slabljenja pomorskog gospodarstva, pojave parobroda te, napose, austrijskog favoriziranja tršćanske luke na račun Kotora, nastavio nakon završetka Prvoga, a zatim i Drugoga svjetskoga rata, da bi se posljednja epizoda tisućljetnog stradavanja odigrala 90-tih godina prošlog stoljeća iseljavanjem više od tisuću Hrvata.
Zapisi nekih povjesničara, ali i neki povijesni izvori pokazuju da je u svim slučajevima iseljavanja Bokelja, obvezatan dio sadržaja njihove prtljage bio kult svetoga Tripuna.
U drugoj polovici 9. stoljeća, kako piše ugledni povjesničar, podrijetlom iz Dobrote, Antun Stijepov Dabinović, pred saracenskom navalom, jedan dio Kotorana izbjegao je u Mletke, a odatle u Švicarsku, gdje su u blizini Ženevskog jezera 871. sagradili utvrdu, nazvali je po kotorskom zaštitniku i trajno se nastanili.
Isti autor gradnju crkve sv. Tripuna u Rimu 1006. godine, u koju je, prema izvorima, tijelo sveca položio osobno papa, dovodi u vezu s imigrantima iz Boke, koji su u značajnom broju, pred najezdom bugarske vojske cara Samuila krajem 10. stoljeća, preplovili Jadran i potražili spas na Apeninskom poluotoku. Sobom su ponijeli i moći sv. Tripuna i tako ih sačuvali od uništenja.
Godine 1451. u Mlecima, Bokelji zajedno s drugim Hrvatima s istočne obale Jadrana osnivaju bratovštinu sv. Jurja i Tripuna, od gradskih vlasti dobivaju na uporabu samostan. Prodiranje Osmanlija, kužne bolesti i prirodne katastrofe u sljedećim stoljećima rezultirat će daljnjim napuštanjem zavičaja, odlaskom u sigurnija područja, tradicionalne imigracijske destinacije na sjeveru Jadrana, gdje su se u prošlosti njihovi prethodnici već bili udomaćili.
Slabljenje pomorskog gospodarstva u Kotoru, započeto nakon pronalaska novih morskih puteva i kontinenata krajem 15. stoljeća, naglo se povećalo kada je u 19. stoljeću para zamijenila vjetar kao pogonsku energiju brodova, što je rezultiralo novim valom iseljavanja iz Boke. Ovaj put, međutim, osim sjevernojadranskih krajeva Monarhije, Bokelji svoje iseljeničke planove vezuju za srednjodalmatinske gradove Split, Šibenik i Zadar., a potkraj stoljeća i početkom novoga i za Zagreb, kao središte hrvatske nacionalne misli.
Okončanje Prvog svjetskog rata značilo je novi pritisak Bokelja na obalne gradove, a sve više i na glavni grad Hrvatske. Razloge njihova dolaska u Hrvatsku početkom druge polovice 20. stoljeća do 1990. treba tražiti prvenstveno u povećanom interesu mlade generacije za stjecanjem viših stupnjeva obrazovanja, premda ni političkih nije manjkalo, napose neposredno nakon završetka rata. Zadnje masovnije odseljavanje dogodilo se 90-tih godina prošloga stoljeća, opet zbog ratnih operacija, samo što se one nisu vodile na teritoriju njihova obitavališta, već s njega protiv njihova naroda u matičnoj državi, u kojoj su, na koncu, iako pod granatama koje su ispaljivali njihovi dojučerašnji sugrađani, pronašli svoj novi dom.
Hrvati iz Boke kotorske, koji su u 19. i 20 stoljeću doselili u Hrvatsku ponijeli su sobom tradiciju slavljenja zaštitnika svojega rodnog kraja. Najprije spontano, a potom i organizirani u udruge počeli su slaviti sv. Tripuna prema drevnim običajima svojega zavičaja. Prva takva proslava održala se već 1873. godine u Splitu, u Zadru se, prema zapisima kroničara, slavilo 1915., u Šibeniku 1936., u Rijeci je počelo 1962., dok se te svečanosti u Zagrebu održavaju od 1921. godine. U Puli i Dubrovniku, pak, Tripunjdan, kako se u Boki naziva proslava, počeo se obilježavati početkom 90-tih godina prošloga stoljeća, nakon zadnje velike migracije Hrvata.
Fotografije: Dražen Zetić
