Povijesne tokove usmjeravaju pojedinci s vizijom, koji su u stanju prepoznati prijelomne trenutke, znadu što hoće, što treba napraviti i kako pridobiti kritičnu masu istomišljenika, spremnih da se suoče s izazovima u situaciji, koja, za preostalu većinu, naviklu promišljati vlastitu budućnost samo unutar zadanih okvira, ne daje gotovo nikakve izglede za ostvarenje postavljenih ciljeva. Tako je bilo oduvijek i svuda, tako je i danas, i ovdje.
Uspjesi, osim ako nije riječ o lutrijskom dobitku, ne događaju se iznenada i preko noći. Potrebno je puno vremena da bi se stvorili uvjeti u kojima bi njihovo ostvarenje postalo moguće. Put do njih popločan je velikim trudom, odricanjima, motiviranošću, entuzijazmom, potrebnim znanjem, upornošću, sviješću o ispravnosti postavljenih ciljeva i, nadasve, vjerom u uspjeh, ma koliko se on činio dalekim i neizvjesnim.
Sve rečeno, uz ljubav prema zavičaju iz kojega smo otišli, a nikada ga napustili, ugrađeno je u postignuće koje nosi naziv: Odluka Međuvladina odbora UNESCO-a, od 29. studenoga 2022., o upisu Tripundanskih svečanosti i Kola svetoga Tripuna – tradicije Hrvata iz Boke kotorske koji žive u Republici Hrvatskoj, u Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Ako sam dobro prebrojao, bio je to 544. upis od ukupno 569, koliko ih ima na Listi, iz 140 zemalja svijeta.
Jasno je da prvim doseljenicima iz Boke u hrvatske gradove pripadaju zasluge što su sobom iz zavičaja ponijeli običaje koje su nastavili prakticirati u novoj sredini. Teško da bismo danas govorili o kulturnom dobru da slijedeće generacije nisu nastavile održavati tradiciju.
Razdoblje 1945. – 1990. vrlo je važno za ono što će se kasnije dogoditi. Ne treba smetnuti s uma da se tada zavičajna udruga transformirala u podružnicu Bokeljske mornarice Kotor, da se u tadašnjim okolnostima, za razliku od Kotora, u Zagrebu ipak proslavljao Tripundan, o čemu postoje zapisi kroničara te da su se održavale Bokeljske večeri na kojima se plesalo kolo sv. Tripuna. Upravo nas ta događanja danas legitimiraju kao aspirante na djelić milenijske povijesti kotorske udruge.
U devedesetim godinama prošloga stoljeća itekako je važno bilo istaći nacionalni identitet tradicije, što je učinjeno promjenom naziva, zainteresirati javnost za Boku, koja je o njoj sudila, uglavnom, temeljem informacija koje su stizale s konavoskoga ratišta. Premda je promjena naziva u Kotoru protumačena kao odvajanje od matice, kontakti nisu posve zamrli. Negdje u to vrijeme počele su djelovati udruge Bokeljske mornarice u Puli i Dubrovniku, oživjela je riječka. Sve su one, napose se to u prvim godinama odnosi na pulsku bratovštinu, doprinijele snaženju bokeljskomornaričke dijaspore u Hrvatskoj.
U godinama koje su nakon toga uslijedile bit će učinjen znatan iskorak u predstavljanju kulturne baštine Boke hrvatskoj javnosti. Doista su bile organizirane ili inicirane, s kulturološkog aspekta, važne manifestacije iza kojih je ostao pisani trag u vidu knjiga i brošura koje istraživačima povijesti Boke mogu biti od koristiti. Tempo je držala zagrebačka bratovština, koja se u svim prigodama predstavljala kao udruga u kulturi. Suradnja s Kotorom na zajedničkim projektima imala je, međutim, svoju cijenu, nosila klicu budućih promjena. Do njih je moglo doći samo uz punu svijest da povijest Boke kotorske još nije do kraja napisana i da smo kao naraštaj pozvani da u njoj ostavimo trag svojega postojanja.
Zagreb je te godine vrio, lomio se, ožiljci se i danas vide. Na kraju, umjesto zatajenja imena i vlastite prošlosti, što je bio uvjet za bilo kakvo približavanje matici, u Kotor je odaslana poruka da su Hrvati jedini narod koji baštini Bokeljsku mornaricu. Insistiranje da se ta činjenica prihvati u sredini gdje je tradicija i nastala, postat će glavna preokupacija hrvatskih bratovština u sljedećem petogodišnjem razdoblju. U tome neće biti same, ubrzo će im se priključiti hrvatska nacionalna zajednica u Crnoj Gori, kotorska biskupija, a oglasit će se i manji broj simpatizera iz same Mornarice. Važnu potporu našim nastojanjima pružit će hrvatske državne vlasti.
Osim brige o očuvanju identiteta hrvatske baštine u Crnoj Gori, bilo je važno i našu iseljeničku tradiciju, po ugledu na kotorski primjer, podvrći ocjeni struke iz područja zaštite kulturnih dobara. Reakcija je bila pozitivna, uslijedila je relativno brzo, već u srpnju 2015. mogli smo objaviti članstvu da su Tripundanske svečanosti i Kolo sv. Tripuna upisane u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Uspon na UNESCO-vu listu bio je, prije svega, stručni posao, obveza bratovština bila je osigurati pisma potpore lokalnih (gradskih) zajednica i video zapis kulturnog dobra. U prvom pokušaju nismo uspjeli, ponovljeni nam je donio radost.
Radost nam u ovom trenutku pričinja i da s ovoga mjesta možemo uputiti riječi zahvale svima onima u Hrvatskoj, od prvog malog admirala koji je prije 150 godina govorio lode, preko onih koji su oblačili odore, plesali kola, slavili Tripundan, dolazili na Bokeljske večeri, sudjelovali u njihovoj organizaciji, pronalazili sponzore, obnašali razne dužnosti ili jednostavno bili samo članovi, do svih koji su aktivno surađivali sa stručnjacima za zaštitu kulturnih dobara, najprije u pružanju nužnih informacija o tradiciji da bi se kulturno dobro zaštitilo na nacionalnoj razini, a zatim i u kompletiranju nominacijskog dosjea u postupku kandidiranja za UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Svi su oni zaslužni da možemo reći, mi u Zagrebu, sigurno, a pretpostavljam i drugi, da su naše bratovštine jedine zavičajne udruge u sredinama u kojima djeluju, čije temeljne aktivnosti imaju svoje mjesto u riznici svjetske nematerijalne kulturne baštine.
Fotografije: Dražen Zetić i Timor Šatara
