Oduvijek smo znali da nosimo nešto posebno vrijedno, što drugi nemaju, napose, nemaju toliko dugo. Tim očima gledali su Bokelje i stranci. U putopisnim reportažama isticali bi jedanput plemenitost, drugi put bogatstvo, treći pomorske vještine, religioznost…, a ponešto bi rekli ili dali naslutiti i o njihovu nacionalnom identitetu.

Lorenzo Albertini, član apostolske vizite, koju je 1579. godine u dalmatinske biskupije predvodio veronski biskup, kasnije i kandidat za papu, Agostino Valier,  o Kotoranima piše: „Bijasmo primljeni s velikim veseljem od tih Kotorana, koji se smatraju najplemenitijim u cijeloj Dalmaciji.“

John Gardner Wilkinson, engleski egiptolog, proputovao je Dalmacijom 1848., a boraveći u Kotoru zabilježio, između ostaloga, i ovo: „Običaji Bokelja posebni su. Iako imaju samo uski pojas zemlje između planina i mora, njihova radinost ih je učinila najbogatijim ljudima u Dalmaciji.“

Adolphe d’ Avril, francuski barun, diplomat i pisac u svojemu putopisu Sentimentalno putovanje po slavenskim zemljama 1876. godine zapisao je: „Bokelji žive od mora: to su najbolji mornari u Austriji; imaju preko tristo brodova koji plove na svim morima.“

Francuski slikar Henri Louis Avelot i njegov prijatelj Joseph de la Nézière obišli su 1894. Dalmaciju, u Kotoru ih se najviše dojmio vjerski život njegovih žitelja: „Grad je bitno religiozan. Građani ne propuštaju ni jednu priliku za vjerske parade i gotovo da nema tjedna kad se ne slave dvije ili tri fešte. Sve do početka stoljeća crkve i samostani činili su jednu trećinu grada, ne računajući kapelice koje svaki vlastelin ima kod kuće.“

Religioznost Bokelja dojmila se 1892. i jednog od najistaknutijih austrijskih impresionističkih slikara, Emila Jakoba Schindlera: „Neprekidna borba Bokelja s prirodom, a ne manje s divljim i okrutnim susjedima, te stalna spremnost na smrt razvili su u njihovim srcima ne samo sposobnost ratovanja već i drugu karakterističnu crtu, duboki religiozni osjećaj, što prožima cijeli narodni život u Boki. Dovoljno je pogledati narodna slavlja, bilo katolika, koji čine dobru trećinu stanovništva i koji uglavnom žive na obali, ili pravoslavnih, koji najviše stanuju u brdima.“

Nije čudo da je izaslanik turskog paše u Dubrovniku, Evlija Čelebija, 1664. godine, u vrijeme petoga po redu Mletačko-osmanskog rata, nazvanog Kandijski (1645. – 1669.) žitelje Herceg Novoga doživio je na poseban način: „Većina stanovnika Herceg Novog su arnautski, bosanski i hrvatski junaci.“

Ruski diplomat, grof Petar A. Tolstoj proboravio je u Boki 1698. godine 10 dana. Došao je u Perast, u obilazak pitomaca, ruskih boljara koje je pomorskim vještinama podučavao pomorski instruktor i astronom Marko Martinović. U svoj notes zabilježio je dijelom svoja zapažanja, dijelom ono što je čuo od domaćina. O Perastu: „U tom mjestašcu, u kamenim kućama koje imaju puno vrtova, žive Hrvati: pomorski kapetani, astronomi i mornari (…) Ti Srbi pod mletačkom vlašću nedavno su izbjegli od ruke prokletih nevjernika iz države turskoga sultana. Ti Srbi – ratnici, u svemu slični donskim kozacima, govore slavenskim jezikom i nose hrvatska odijela. Njihove žene i kćeri u svemu sliče hrvatskim…“

Vinzenz Katzler, poznati austrijski ilustrator, boravio je 1882. godine u Boki, za oko mu je, također, zapela odjeća njezinih žitelja: „Odjeća je čista i sjajna, ali toliko različita da skoro svaka općina u Boki kotorskoj ima posebnu nošnju. Čas podsjeća na hrvatsku, čas na tursku.“

Fotografije: Dražen Zetić